Od sudbine do prilike – bugarska emigracija

Zapravo sam htjela studirati u inozemstvu, priča 26-godišnja Krassimira Maryanska koja na veleučilištu u Düsseldorfu studira medijske znanosti. Tada je razmišljala otići u Veliku Britaniju ili Sjedinjene Države. „No, u gimnaziji sam sve češće slušala priče o ljudima koji su otišli na studij u Njemačku. Jedan od njih bio je i moj bratić. On je otišao u Köln i nagovorio me da učinim isto.“ Krassimirin bratić pojasnio joj je kako je kvaliteta studija bolja nego u Bugarskoj. „Uvjerena sam da ću s njemačkom diplomom imati mnogo bolje mogućnosti za zapošljavanje nego s bugarskom“, kaže Krassimira. Tako je počela učiti njemački te je, kao i većina ljudi s kojima je pohađala tečaj, nakon mature otišla u Njemačku.

Studij u Njemačkoj – masovni fenomen

„Studij u Njemačkoj se od početka novog milenija do danas razvio u pravi 'modni trend' u Bugarskoj“, kaže sociologinja Marina Liakova koja se bavi fenomenom emigracije iz Bugarske. Broj bugarskih studenata do 2004. godine neprestano je rastao: u zimskom semestru 2004/2005. bilo ih je 12.500, čime su nakon Kineza bili druga po redu najbrojnija skupina studenata u Njemačkoj.

Taj se trend promijenio 2007. kad su u Njemačkoj uvedene školarine. Osim toga, te je godine Bugarska postala članica Europske unije i za Bugare su ukinute određene restrikcije na njemačkom tržištu rada. „Kako bi dobili pristup tržištu rada, dio ljudi samo se formalno upisivao na njemačke fakultete, ali nakon ulaska u EU to više nije bilo potrebno“, objašnjava Liakova. Unatoč tome, 2011. godine je na njemačkim sveučilištima studiralo 8.000 Bugara.

Prvi val emigranata na Zapad

Viši životni standard i bolje mogućnosti zarade oduvijek su privlačili bugarske građane u Njemačku. Nakon sloma komunističkog režima, stotine tisuća Bugara napustilo je zemlju – većina njih otišla je u smjeru Sjedinjenih Država i zapadne Europe. Bili su to prije svega mladi, visokoobrazovani ljudi. Velik dio iseljenika koji su pošli put Njemačke tražio je politički azil – do 1994. godine zahtjev je podnijelo preko 80.000 ljudi. Azil su tražili jer nisu znali kako bi drugačije mogli doći živjeti u Njemačku – ne zato što su u Bugarskoj bili mete političkog progona.

Zbog vala doseljenika Njemačka je pooštrila uvjete za dobivanje azila i s Bugarskom potpisala sporazum o povratku i reintegraciji tih ljudi. Uz to je – kao i većina zapadnoeuropskih zemalja – uvela putne restrikcije za bugarske građane. Učinak je bio upravo suprotan: ograničenja nisu obeshrabrila bugarske građane nego su dovela do porasta broja ilegalnih doseljenika. Mnogi ljudi došli bi u Njemačku kao turisti i tamo ostali ilegalno boraviti. Posjet rodbini i prijateljima u domovini u ovim su uvjetima bili gotovo nemogući.

„Legalnu mogućnost ostanka u Njemačkoj 1990-ih su godina dobili prvenstveno oni koji su tamo željeli studirati te oni koji su tamo imali rodbinu“, objašnjava Liakova.

Svaki peti Bugarin živio je u inozemstvu

Od 2001. Bugari ne trebaju vizu za Njemačku, što se odrazilo na emigraciju. Nakon ulaska Bugarske u Europsku uniju porastao je prije svega broj ljudi koji emigriraju iz ekonomskih razloga, ističe Liakova. „Ljudi iz svih društvenih slojeva okušavaju svoju sreću u inozemstvu.“

Prema rezultatima istraživanja „Open Society“ čije su teme bila iskustva u inozemstvu i iseljavanje, a koje je u Sofiji 2011. godine provela Zaklada Soros, svaki peti Bugarin u stranoj zemlji proveo je dulje od tri mjeseca. Trećina ispitanika u inozemstvo želi otići raditi. „Njemačka je trenutno u modi“, kaže Alexei Pamporov, sociolog na Bugarskoj akademiji znanosti i stručnjak Zaklade Soros. Istraživanje pokazuje da je pritom riječ uglavnom o ljudima koji se žele zaposliti u ugostiteljstvu, građevini ili općenito negdje u niskoplatnom segmentu, naglašava Pamporov. „Njemačka je osobito privlačna medicinskim sestrama, liječnicima i inženjerima.“

Povratak u domovinu?

Gospodarska i financijska kriza mnoge je Bugare diljem Europe potakla na povratak u domovinu: prema podacima Državnog statističkog ureda od 2006. godine vraća ih se sve više. Unatoč ovom trendu, broj bugarskih građana koji službeno žive u Njemačkoj od pristupa Bugarske Europskoj uniji gotovo se utrostručio – s 39.000 na 94.000 u 2011. godini. „A vjerojatno će i dalje rasti“, kaže Liakova. Prepreka više nema, a pogotovo su mladi ljudi ti kojima nije toliki problem napustiti zemlju. „Oni znaju da to više nije sudbonosna i ireverzibilna odluka.“ No, nakon nekog vremena provedenog u Njemačkoj, bugarski studenti više se ne žele vratiti natrag. Iako im je to na početku studija bila čvrsta namjera“, kaže ova stručnjakinja.

Loš imidž Bugarske u inozemstvu mnoge je odvratio od namjere da se vrate. Tuk-Tam, udruga Bugara školovanih u inozemstvu ovo želi promijeniti. Udrugu je 2008. godine osnovalo sedam prijatelja koji su se po završetku studija u inozemstvu vratili u svoju domovinu. Žele pomoći svima onima koji su, poput njih, s vremenom izgubili društvene kontakte i koji imaju loše predodžbe o radu u Bugarskoj.

„Vrlo često su roditelji ti koji svoju djecu odvraćaju od povratka jer su razočarani vlastitom situacijom“, kaže Boyko Blagoev iz udruge Tuk-Tam.

U slučaju Krassimire Maryanske stvari su sasvim drugačije: njezini roditelji žele da se vrati. No, Krassimira kaže kako će se vratiti samo pod određenim uvjetima: „Vjerojatno ću tražiti posao u nekoj njemačkoj tvrtki u Bugarskoj. Samo tamo ću se osjećati dobro.“ Baš kao i njezin bratić koji se nakon studija ekonomije u Kölnu vratio u Bugarsku gdje je našao dobro plaćen posao u jednom velikom njemačkom trgovačkom poduzeću.

Bez obzira na to što joj budućnost sprema, s njemačkom diplomom i iskustvom iz inozemstva Krassimira ima mnogo bolje izglede nego mladi ljudi koji nikada nisu živjeli u stranoj zemlji.