Od rudnika i željezara do Bundestaga i BioNTecha

Imao je sa sobom samo jedan kofer s hranom i nešto odjeće. U listopadu 1964. Tri je dana Serafetin Tüzün putovao od Istanbula do Münchena. A onda dalje autobusom do Kölna. „Htio sam u svakom slučaju u Njemačku. Raditi", priča ovaj danas 81-godišnjak. Kad je ušao u prepun odjeljak u vlaku imao je 24 godine, nije znao ni riječi njemački. Kao i stotine tisuća njegovih sunarodnjaka nadao se boljem životu u Njemačkoj koja je trebala radnu snagu. Savezna Republika Njemačka i Turska su tri godine ranije sklopile sporazum o dovođenju radnika, 30. listopada ove godine navršit će se od tada punih 60 godina.

„Bilo je jako teško. Teški posao s metalima, na brusnoj vrpci", opisuje Tüzün sjetno, smješkajući se. Godinu dana je crnčio u tvornici motora Klöckner-Humboldt-Deutz. „Stanovao sam u domu za samce. Četvorica nas smo bili u jednoj sobi." Stanarina je odbijana od plaće. Tüzün je zarađivao 110 njemačkih maraka tjedno. Nakon toga je prešao u čeličanu u Hattingenu, tamo je uzalud tražio stan kako bi mogao dovesti obitelj. „Ali oni nisu htjeli strance, uvijek bi rekli: Žao mi je, stan je već iznajmljen."

Opasni poslovi, ponižavanje, izrabljivanje

Tüzün potječe iz grada Sinopa na Crnom moru, odslužio je vojsku i radio u tvornici tekstila, živio u siromaštvu, a onda se odlučio potražiti sreću u nepoznatoj Njemačkoj. Od 1955. je Njemačka imala sporazume o dovođenju radnika s više zemalja, 30. listopada 1961. sklopila ga je i s Turskom.

Regije kao što je Rursko područje bile su pokretač njemačkoga gospodarskog čuda, brojni gastarbajteri su radili u rudnicima ili tvornicama. Uvjeti rada i života bili su ekstremni. Opasne radove bez zaštitne opreme, ponižavanje i izrabljivanje razotkrio je 1985. novinar Günter Wallraff koji je pod krivim imenom radio kao turski radnik Ali i to je opisao u svojoj knjizi „Ganz Unten" (Na samom dnu).

Selahatin Civelek je u Njemačku došao 1973. U Izmiru je imao lakirnicu automobila. „Imao sam puno poznanika u Njemačkoj koji su govorili: moraš doći. U Njemačkoj novac leži na cesti." Kao 23-godišnjak on je došao u Duisburg, zaposlio se u čeličani Thyssen. „Radio sam u prašini čeličane, na visokoj peći, bez zaštitne maske. U hali su bili stvarno naporni uvjeti. Bilo je vruće, vrlo bučno", priča ovaj 71-godišnjak. Tamo mu je pukao bubnjić desnog uha. „Moja pluća su bolesna, uho mi je oštećeno."

Gotovo cijela plaća obitelji u Turskoj

Civelek ipak izgleda zadovoljno, ponosan na ono što je postigao. „U početku sam mislio da sam napravio veliku grešku. U Turskoj sam bio svoj gazda, u Njemačkoj radnik. Svi Turci su ovdje radili samo prljave poslove." Njegova motivacija je bila da njegova obitelj bolje živi. Nakon godinu dana je u Duisburg doveo suprugu i kćer, kasnije je dobio još dvoje djece. „Radio sam teško, prekovremeno još u jednoj lakirnici, spavao sam samo četiri sata." Noću je učio njemački jezik. Bio je sposoban, to je upalo u oči, postao je predradnik. „Tada sam zarađivao 60 pfenniga više po satu."

Tüzün se u međuvremenu zaposlio na Željeznici, od 1968. je u smjenama čistio putničke vagone – i na tom poslu je ostao do odlaska u mirovinu 2000. godine. Još se dobro sjeća kako su mu nedostajali supruga i kćer, kako je štedio svaki pfennig i gotovo cijelu plaću im slao u Tursku. Željeznica mu je osigurala stan pa je 1969. konačno mogao dovesti svoju obitelj.

Gdje je sad njegova domovina? „Turska je moj zavičaj. Ali, ovdje je dobro, moja obitelj je ovdje." Ima sedmero djece, troje je rođeno u Njemačkoj. Neki su studirali, većina ima njemačko državljanstvo. Tüzünov njemački je ostao slab. „Na radnom mjestu su sa mnom bili samo Turci."

Pokušaj vraćanja

Prvi gastarbajteri su imali malo kontakta s Nijemcima, nisu htjeli upadati u oči, nisu se bunili, kaže Haci Halil Sulucan, voditelj Centra za turske studije i istraživanje integracije. „Glavni motiv je bio u kratkom vremenu zaraditi puno novca i onda se brzo vratiti." Tri četvrtine su bili muškarci, jedna četvrtina žene. Mladi ljudi. Tek kad su ipak ostali, doveli svoje obitelji, za stalno se nastanili u Njemačkoj, postali su vidljiviji i u njemačkom društvu. Jer, trebalo je za djecu naći dječje vrtiće i škole.

Kad je Njemačka 1973. obustavila dovođenje stranih radnika u Saveznoj Republici je živjelo oko četiri milijuna gastarbajtera. Desno-radikalne stranke kao Republikanci i NPD su širile mržnju prema strancima. Savezna vlada je htjela da se gastarbajteri vrate u svoje domovine, 1980. do 1983. se povratnicima nudila i novčana premija, podsjeća Uslucan. Dobivalo se po nekoliko tisuća njemačkih maraka, a nakon pola godine se dobivao i novac koji je uplaćivan u mirovinsko osiguranje. Unatoč tomu mnogi su ostali u Njemačkoj.

Priče o uspjehu

Danas u Njemačkoj živi oko 2,8 milijuna ljudi koji potječu iz Turske. Polovica ih ima njemačko državljanstvo. Ima puno uspješnih karijera, kao što su utemeljitelji tvrtke BioNTech Ugur Sahin i Özlem Türeci. Ili dijete gastarbajtera Serap Güler koja je prije tjedan dana izabrana za zastupnicu u Bundestagu.

Ovog utorka (5. 10. 2021.) će na svečanosti u Berlinu, na kojoj će biti i savezni predsjednik Frank-Walter Steinmeier, biti odana počast gastarbajterima. O njihovom životu govore i izložbe kao primjerice u Ruhrskom muzeju u Essenu ili dokumentacijskom centru Domid u Kölnu. Potomci gastarbajtera su samouvjereniji, kaže Uslucan, napominjući da je između 60 i 80 posto ljudi podrijetlom iz Turske doživjelo diskriminaciju kod obrazovanja, kod natječaja za radno mjesto, na poslu ili pri traženju stana. To se više ne prihvaća, kaže Uslucan. „Mehmet zahtijeva iste šanse i prava kao i Sebastian."

Civelek je planirao brzo se vratiti u Tursku, ali promašio je pravi trenutak. Djeca su krenula u školu, na studij, zasnovala su svoje obitelji. Ipak, kao umirovljenik neko vrijeme provodi u Turskoj. „2005. je došla mirovina. Tada sam rekao 'zbogom Njemačka'. Sad u Istanbulu imam lijepu kuću. A u Njemačkoj provodim godišnji odmor."

aj/dpa