Od gastarbajtera do njemačkih građana – priča o turskoj imigraci

Brkovi su mu tada stajali na putu prema novom životu, nekako stoji priča Dursun Güzel tijekom dok vozi od Istambula prema Münchenu. Negdje između ta dva svijeta, u kojima bi odsada trebao živjeti, otišao je u WC u vlaku i po prvi put obrijao brkove. „To je vjerojatno bio moj prvi korak ka integraciji“ – kaže kroz smijeh 68-godišnji građanin Njemačke, dok priča ovu anegdotu. Njemačka je bila moderna zemlja, a tamo se ne nose brkovi i brada, mislio je tada, 21. rujna 1968. godine.

Dvodnevno putovanje je za svakoga počelo negdje drugdje. Dursunovi suputnici dolazili su iz svih dijelova Turske, a putovali su u nepoznatu zemlju koja ih je pozvala. Njemačka je trebala radnike, a oni su trebali posao.

Sporazum na dvije stranice

U '50-im i '60-im godinama njemačko gospodarstvo je naglo raslo. No, nedostajalo je radne snage. Od 1955. dolazili su pomoćni radnici iz Italije, poslije iz Grčke i Španjolske. Sporazum o dolasku radne snage (tzv. „Anwerbeabkommen“) sklopljen je između Turske i Njemačke 30. listopada 1961. Taj dokument je imao samo dvije stranice i time je bio kraći nego ugovor o radu, s kojim su Dursun Güzel i ostali "brkati gastarbajteri" stigli u München.

Dursun Güzel potječe iz područja Sivas, provincije u središnjoj Turskoj, gdje je radio na željeznici. Stalno i sigurno zaposlenje u kojim je zarađivao više nego što bi zarađivao da je radio u nekom poduzeću na slobodnom tržištu. Bio je oženjen i imao je dvoje djece. Njegova supruga je bila treći put trudna kad je mladi Dursun odlučio poći u Njemačku. Njegov brat je već otišao 1964. godine, gdje je kao pomoćni radnik zarađivao više nego Dursun kao namještenik na turskoj željeznici. On je s oduševljenjem govorio o boljim životnim i radnim uvjetima kada je dolazio ljeti na višetjedni godišnji odmor. Nakon što mu je brat pronašao posao, Dursun nije dugo razmišljao. Imao je dugova u građevinskoj zadruzi i rate nije mogao uvijek otplaćivati na vrijeme. Njegova plaća nije bila dovoljna za kupovinu vlastite kuće. Htio je taj san ostvariti za sebe i svoju porodicu poslom u Njemačkoj.

Ceste nisu od zlata

Mnogi radnici su otputovali u Njemačku sa sličnim snovima. Do ukidanja sporazuma o dolasku stranih radnika koji je uslijedio 1973. prema informacijama Centra za studij i istraživanje integracije Turaka u Essenu, iz Turske je u Njemačku uselilo 867.000 Turaka. Za rješavanje pravnih pitanja useljavanja u Turskoj je čak osnovana i agencija koja se brinula o formalnostima. Njemačke tvrtke turskim su vlastima za svakog radnika plaćale naknadu za posredovanje. Svi kandidati su morali proći u Istambulu zdravstveni pregled od glave do pete. „Liječnici su nam gledali i u usta i u gaćice“, prisjeća se Dursun Güzel.

Dursun Güzel je u prvim godinama svog gastarbajterskog života radio u Baden-Württembergu u cestogradnji, a kasnije i kod jednog velikog proizvođača automobila. On je živio s ostalim gastarbajterima u domovima za radnike. U Turskoj je čuo da su ceste u Njemačkoj od zlata, ali ga je realnost spustila na zemlju. Posao je bio teži nego rad na turskoj željeznici, ali ovdje je mogao prije zaraditi novac za kuću u Sivasu. Kada je 1970. prvi put otišao na godišnji odmor, imao je ušteđenih 8.000 njemačkih maraka. Za jednu kuću trebao je trostruko više. Osim toga, imao je dugove koje je morao otplatiti.

Spajanje porodica

Kao i većina gastarbajtera, Dursun Güzel je primijetio da se neće u toku nekoliko godina vratiti kući. On se 1971. preselio u Berlin i poveo suprugu sa sobom. Djeca su najprije ostala kod rođaka u Sivasu, a porodica Güzel je rođacima pružila dobru financijsku podršku. Mnogo godina kasnije, krajem 70-ih, djeca su po prvi put priznala koliko je teško i tužno bilo odrastati bez roditelja. „To me još uvijek boli“ – kaže otac Dursun.

Krajem 70-ih godina, veliki broj turskih zaposlenika je u Njemačku doveo i djecu. Njihovo početničko vremensko ograničenje radne i boravišne vize je produženo nakon zakona o strancima 1965. I nakon ukidanje sporazuma o dolasku stranih radnika 1973. bilo je moguće useljenje iz obiteljskih razloga. Uz to Turska se tada treći put nalazila na rubu vojnog puča. Tko god je mogao, doveo je svoju djecu iz politički nesigurnog doma u Njemačku.

No, njemačka politika, kako kaže Yunus Ulusoy iz Centra za turske studije, nije bila na to pripremljena. Tada su za djecu gastarbajtera osnovani takozvani pripremni razredi. „To je djelomično izgledalo kako kava seoska škola u Anatoliji u kojoj u jednom razredu sjede učenici različitog uzrasta a pred njima stoji učitelj koji podučava na turskom jeziku“, objašnjava stručnjak za migracije Ulusoy, koji je i sam pohađao takav razred. Ti razredi su bili kao neka vrsta okupljališta dok djeca i mladi ne odu ponovo nazad, kaže Ulusoy. No, doseljenici koji su do sredine '80-ih nazivani gastarbajterima, više nisu razmišljali o povratku.

Motivacija za povratak

Njemačke vlasti su za vrijeme Helmuta Kohla pokušale uz pomoć „povratničke premije“ privoliti strance da se vrate u zemlje porijekla. Između 1982. i 1985. oko 300.000 Turaka napustilo je Njemačku, nakon čega su izgubili pravo ponovnog povratka. „Njihove poteškoće prilikom prilagođavanja u Turskoj su onima koji su još ostali ovdje, bile upozorenje i dobra škola“, zaključuje Ulusoy. Do danas su se mnogi nekadašnji gastarbajteri udaljili od svog početničkog sna, da rade u Njemačkoj dovoljno dugo, dok ne uštede novac za kuću. "Oni su sada prenijeli svoju egzistenciju ovamo", kaže Ulusoy.

I Dursun Güzel u '80-im godinama nije više razmišljao o povratku. Samo jednom je pričao sa svojom obitelji o tome, nakon ujedinjenja Njemačke. Zbog bolesti nije bio potpuno radno sposoban i snalazio se kroz razne mjere agencije za zapošljavanje. Neprijateljski i rasistički napadi u Rostocku, Möllnu, Solingenu i drugim mjestima izazivali su strah. Na kraju je obitelj ipak odlučila ostati u Berlinu.

Odluka obitelji Güzel ne predstavlja nikakav izuzetak. „Njemački Turci“ su do kraja '90-ih godina bili dobavljači deviza i pomoćnici razvoja za Tursku. Sada, kada tursko gospodarstvo munjevito raste i Turci investiraju u Njemačku, useljavanje iz Turske je praktički prestalo.

Još uvijek doduše postoji određeni broj bračnih partnera, i prije svega partnerica koji dolaze iz Turske no prema informacijama kojima raspolaže stručnjak za migracije Yunus Ulusoy, od 2006. više Turaka odlazi iz Njemačke u Tursku, nego obrnuto.

U posljednjih pet godina je oko 31.000 kvalificiranih mladih Turaka otišlo u domovinu svojih roditelja, jer na turskoj burzi za zapošljavanje imaju veće šanse nego ovdje, bez obzira na to što je i sama Njemačka u potrazi za radnom snagom.

Novopronađena domovina

Dursun Güzel se iz jednog sasvim određenog razloga odlučio ostati u Njemačkoj. Bez obzira na poteškoće, kaže Güzel, tu se osjeća slobodno. Berlin je već dugo njegov dom, kaže bez sekunde oklijevanja. A Sivas ionako može posjetiti za svega nekoliko sati leta. Njegove dvije kćeri i sin su u međuvremenu i sami roditelji. Svi oni smatraju Berlin svojim domom, kaže Dursun Güzel sa smiješkom, dok gladi duge, sada bijele brkove. „Na početku 90-ih sam ih ponovno pustio da rastu. Moja najstarija kći misli da kao djed moram imati brkove."