"Occupy" ugušen u smeću

Početak okupacije središnje novčarske institucije Europske unije - oko kojeg su u Frankfurtu i poslovnice čitavog niza banaka i novčarskih institucija, počeo je prepun elana i entuzijazma.

Čitav svijet se srušio u krizu, a uzrok tome nije bilo ništa drugo nego pohlepa i želja za profitom novčarskih tajkuna. U okupaciji Frankfurta su sudjelovali svi, stari i mladi, nezaposleni i mešetari na burzi i bankovni službenici koji su kradomice sudjelovali u pokretu - jer nitko nije bolje od njih znao koliki su doista razmjeri te pohlepe kojoj niti politika ne zna stati na kraj.

Okupacija se širila, od Wall Streeta i američkih gradova preko čitavog niza europskih metropola. Prosvjednicima je bilo dosta: banke su krive za krizu, ali sve se čini da će upravo banke - i njeni dioničari, najbolje proći u ovim nevoljama.

Štakori - i beskućnici

Nije prošla ni godina dana, banke posluju kao što su oduvijek poslovale, a kampovi pokreta "Occupy" nestaju jedan za drugim - ili odaju tužnu sliku. Nakon deset mjeseci ovog je ponedjeljka (6.8.) uklonjen i kamp u Frankfurtu, uz nazočnost policije ali je mnogo više posla bilo za radnike gradske čistoće. Jer u kampu su se nastanili i štakori, a umjesto prosvjednika je tamo uglavnom noćila skupina beskućnika.

Aktivist pokreta "Occupy", Erik Buhn je na koncu morao priznati: "Ima štakora u Frankfurtu, pa tako je bilo i štakora u našem kampu. Ali ih nije bilo jako mnogo. I da, vremenom je i nekoliko beskućnika postavilo svoje šatore u našem kampu." No i za to ovaj aktivist ima drugi razlog: financijska metropola Frankfurt uopće niti ne želi sustavno riješiti problem beskućnika u tom gradu.

Ali pravi problem pokreta nisu bili niti glodavci, niti šezdesetak beskućnika porijeklom iz Rumunjske koji su našli utočište u kampu, dok je u isto vrijeme još samo petnaestak aktivista i noćilo u kampu. Ostali su dolazili preko dana, na manifestacije koje su bile dogovorene, ali i njih je bilo sve manje. Glavni problem je bio što se ništa nije mijenjalo, a i sami prosvjednici su bolje znali što ne žele - nego što žele i kako to učiniti. "Aktivisti su bili previše zauzeti samim sobom, nije se stvorila nikakva struktura i tek su počeli učiti kako komunicirati međusobno", objašnjava sociolog Dieter Rucht.

"Bili smo naivni"

I Erik Buhn, nakon ovog iskustva, je shvatio neke stvari i priznaje da su mnogi od njih naivno započeli prosvjede protiv moćnih protivnika: "Većinom smo mi bili amateri u ovom političkom poslu i moramo se najprije snaći." Usprkos mnogih dobrih ideja je na kraju nedostajalo dovoljno sudionika kako bi se neke stvari i provele na pravi način. Buhn se osobito ljuti što se i u pokretu, gotovo sama od sebe, stvorila i neka vrsta hijerarhije: "Čim se stvori neka mala grupa, odmah se zatvara prema novim članovima," žali se Buhn i uvjeren je da je to samo njemačka karakteristika.

Isto tako mu se čini kako je Nijemcima još uvijek "previše dobro" da bi se masovno priključili prosvjedu. Ali profesor sociologije specijaliziran za društvene pokrete se ne slaže: pokret okupacije se raspada i u zemljama u kojima je mnogo lošije, jer nakon gotovo godine dana prosvjeda su svugdje morali uvidjeti kako nisu postigli - gotovo ništa.

S jedne strane je lako okrivljavati medije: "Occupy" je bila vijest samo nekoliko tjedana, nakon čega se pozornost usmjerila u posve drugom smjeru. No profesor Rucht se ne slaže niti s tvrdnjom da je sve bilo uzalud: mnogima je ovaj prosvjed bila svojevrsna politička škola i vjerojatno će nastaviti svoju karijeru u nekoj političkoj organizaciji ili stranci. Uvjeren je i kako su mnogi "okupatori" našli utočište u Piratskoj stranci i kako ćemo možda tek još vidjeti posljedice ovih prosvjeda protiv svemoćnih financijskih institucija.

Bitka je izgubljena, ali rat tek predstoji

28-godišnji prosvjednik Erik Buhn također priznaje da je bilo mnogo grešaka i da je možda i osobno podcijenio protivnike. Oni i dalje sjede na milijardama, kockaju se na tržištu kapitala na račun svih nas i putem novca tjeraju i nacionalne vlade da čine samo što je njima po volji - i što će im donijeti još veću dobit. Njih je teško uplašiti sa samo par plakata i skandiranjem pred vratima banaka i burzi, ali borba ne smije prestati.

I sociolog Michael Hartmann smatra da su možda pokreti okupacije prestali biti zanimljivi medijima i javnosti, ali da je mnogima ostao u uhu njihov poklič "mi smo onih 99%". Mnogi prije ovih prosvjeda uopće nisu bili svjesni kako je samo jedan posto stanovništva sve bogatiji i imućniji, a svi ostali postaju siromašniji. To je i zaključak Buhna: "Ljudima smo htjeli pokazati kako bankovni sustav ima golemih nedostataka. Da se jaz između bogatih i siromašnih sve više produbljava i da mi želimo živjeti u jednom društvu koje je vrijedno življenja."

Kako da dođemo do takvog društva, Erik Buhn još ne zna točno. Ali usprkos svoj moći banaka, ne odustaje od svojih zahtjeva.