Obljetnica starog kancelara

3. listopada 1990., dan ponovnog ujedinjenja Njemačke, sigurno je bio vrhunac političke karijere dugogodišnjeg šefa njemačkih kršćanskih demokrata (CDU) Helmuta Kohla.

Kao priznanje, na 30. obljetnicu stupanja na kancelarski položaj, dobio je na poklon nekoliko poštanskih maraka. Ne bilo kakvih maraka, već prvu seriju maraka na kojima je njegov lik. To su marke od 55 centi koje Nijemci koriste za obična pisma, a od 11. listopada ovo će se posebno izdanje poštanskih maraka tiskano u više od pet milijuna primjeraka, naći na tržištu. Crvenu omotnicu s markama predala mu je sadašnja njemačka kancelarka Angela Merkel tijekom posebne svečanosti održane njemu u čast u Njemačkom povijesnom muzeju u Berlinu. Još za života dobiti svoju poštansku marku "izraz je izuzetnog poštovanja... gesta koju su u povijesti Savezne Republike Njemačke doživjeli tek rijetki", naglasila je Angela Merkel.

Je li Helmut Kohl u tom trenutku bio ganut, iz njegova je držanja bilo teško procijeniti. Otkako je prije nekoliko godina nezgodno pao, i pri tome navodno pretrpio kraniocerebralnu povredu, 82-godišnji bivši njemački kancelar može se vrlo ograničeno kretati dok mu mimika lica izgleda kao zaleđena. Samo njegove oči, koje budno prate svaki pokret, otkrivaju da mu je duh ostao živ kao nekad.

"Slobodna njemačka domovina" uznemirila je Margaret Thatcher

Dan nakon pada Berlinskog zida 1989., tadašnji kancelar SR Njemačke Helmut Kohl održao je govor u Zapadnom Berlinu: "Jedan DDR (kratica imena tadašnje istočne Njemačke, op. a.), koji korača naprijed i kojemu je cilj veća sloboda, mi podržavamo, samo po sebi razumljivo, zbog naše moralne obveze prema jedinstvu naše njemačke nacije. Radi se o Njemačkoj. Radi se o slozi, pravu i slobodi. Živjela slobodna njemačka domovina, živjela slobodna jedinstvena Europa!"

Slobodna njemačka domovina - to je zazvučalo kao provokacija u ušima mnogih jer je podsjećalo na nedavnu neslavnu njemačku ratnu prošlost. I među europskim susjedima veselje zbog pada Zida miješalo se s brigama o tomu što bi mogla donijeti budućnost. Britanska premijerka Margaret Thatcher pozvala je čak na konferenciju stručnjaka da rasprave o stanju s Nijemcima. No, Helmutu Kohlu je uspjelo razuvjeriti političare. Tijekom jedne šumske šetnje uspio je na kraju za ideju o njemačkom ujedinjenju pridobiti i prvog čovjeka Sovjetskog Saveza Mihaila Gorbačova koji je pristao na povlačenje sovjetskih snaga iz DDR-a. Manje od godinu dana nakon pada Zida, u noći s 2. na 3. listopada 1990. na Brandenburškim je vratima, simbolu njemačke podjele, uz vatromet slavljeno ponovno ujedinjenje.

Helmut Kohl oduvijek je stremio ujedinjenoj Europi. Kao mladić, odrastao u Ludwigshafenu na Rajni, on je odmah nakon rata na obližnjoj granici s Francuskom zajedno sa svojim istomišljenicima porušio stupove koji su označavali granicu. Kasnije, kad je postao političar, ovaj doktor povijesti rijetko je propuštao u svojim govorima naglasiti: "Za nas je Nijemce, ne može se dovoljno jasno istaknuti, dosljedno nastavljanje ove europske politike ujedinjenja jednostavno sudbinsko pitanje. Politici europskog ujedinjenja za nas nema utemeljene alternative."

Kohlu pripisuju zasluge za to da je zbog osjećaja odgovornosti tadašnje vlade ujedinjene Njemačke zaslužan i za stabilne odnose koji su se razvili s Rusijom i drugim istočno-europskim susjedima. Iako se povjesničari spore oko toga je li to bila dobra odluka, Njemačka je u to doba odigrala i vodeću ulogu u priznavanju Hrvatske i Slovenije kad se počela raspadati bivša Jugoslavija, a bila je i prva zemlja EU-a koja je uspostavila diplomatske odnose s Bosnom i Hercegovinom.

Volja za moći

Druga najvažnija stvar za Helmuta Kohla je oduvijek bila moć. Moć da provodi ono što on misli da je pravilno. Već s 29 godina postao je zastupnik u pokrajinskom parlamentu Rheinland-Pfalza. S 33 godine je postao šef Kluba zastupnika, najmlađi u nekom pokrajinskom parlamentu. Šest godina kasnije već je bio pokrajinski premijer. A kad je zagrizao, više nije puštao. Dvije godine kasnije, 1971. kandidirao se za predsjednika svoje stranke CDU. Tada mu to nije uspjelo, ali već 1973. postao je šef stranke - i na tom položaju ostao 25 godina.

Stranka mu je bila baza za moć, druga domovina, kako ju je sam znao nazivati. Znao je za sve njezine manifestacije, nije mu bilo teško nazivati lokalne stranačke čelnike po raznim selima da bi im čestitao rođendane. Svoj krajnji cilj nije skrivao: "Želim postati kancelar. Želim pobijediti na izborima i postati kancelar."

To mu je skoro uspjelo već 1976. Helmut Schmidt ga je u koaliciji svojih Socijaldemokrata (SPD) s Liberalima (FDP) tek za dlaku pobijedio. No 1982. preoteo je SPD-u Liberale i Hansa-Dietricha Genschera, a koalirajući s njima 1983. dobio je izbore te postao njemačkim kancelarom. Njegova je vlada imala drugačije prioritete u gospodarskoj i socijalnoj politici. Smanjio je do tad izuzetno visoka nova godišnja državna zaduživanja. No ni on nije mogao obuzdati veliku nezaposlenost. Nezadovoljstvo je toliko poraslo da bi Kohl gotovo sigurno bio izgubio izbore 1990. da u međuvremenu nije došlo do ujedinjenja Njemačke.

No koliko god Kohl skupio zasluga zbog ujedinjenja Njemačke, on je očito podcijenio njegove financijske posljedice. I tako su državne financije izmicale kontroli, a nezaposlenost nezaustavljivo rasla. 1998. je izgubio izbore i kancelarsko mjesto je prepustio socijaldemokratu Gerhardu Schröderu.

Već godinu dana nakon ovog izbornog poraza te odlaska s mjesta predsjednika CDU-a, Kohla su konačno dostigle i optužbe koje su već neko vrijeme kolale, o neregularnostima oko donacija njegovoj stranci. CDU je zbog toga morao platiti visoke kazne, a Kohl (koji od tog novca nije imao nikakve osobne koristi) je morao odstupiti s mjesta počasnog predsjednika stranke. To je vjerojatno bio najteži trenutak njegove političke karijere.

Iako je star i bolestan, njegov privatni život posljednjih je godina i dalje privlačio pozornost. Nakon samoubojstva teško oboljele prve supruge Hannelore 2001., oženio se po drugi put 2008. godine s Maike Richter, koja je 34 godine mlađa od njega, a loš odnos i prekid kontakata sa sinovima Walterom i Peterom popratio je sav njemački tisak.