Obama, onaj koji oklijeva

Donošenje odluka o ratu i miru, o životu i smrti jedna je od temeljnih postavki u opisu funkcije američkog predsjednika. Ovaj si je zadatak Obama prve godine svog predsjedničkog mandata jasno zadržao za sebe: "Ako neki problem ima jasno rješenje, on ni ne dolazi na moj stol... Jedino o čemu ja odlučujem su teška pitanja", rekao je on u jednom intervjuu.

Ipak, upravo to predsjednik Obama nije učinio u slučaju Sirije. On je od početka sukoba u ožujku 2011. godine oklijevao i odugovlačio. Trebali su proći mjeseci nasilja, da bi Obama prvi put dao izjavu i zatražio Asadovu ostavku. Vojnu intervenciju i naoružavanje opobe je isključio. Posljedice: nikakve.

Nakon što su prvo glasnogovornik Pentagona, a potom i ministrica vanjskih poslova Hillary Clinton u ljeto 2012. godine upotrebu kemijskog oružja označili kao prelazak crvene crte, Obama je osam dana kasnije to i sam učinio. Pentagon, kojeg je podržala i državna tajnica Clinton, potom je predstavio planove za naoružavanje sirijske oporbe. Obama je to odbio. Posljedice: nikakve.

Kada su objavljeni prvi izvještaji o tome da je Asadov režim koristio kemijsko oružje, Obama je to označio kao "game changer", dakle kao prekretnicu. Kada su američke tajne službe potvrdile upotrebu kemijskog oružja Obama je rekao da se prvo mora utvrditi tko je za to odgovoran. Posljedice: nikakva.

Kada je novi šef Pentagona Chuck Hagel na kraju izjavio da SAD razmišlja o isporuci oružja, tomu se kratko nakon toga priključio i sam Obama. No on je istovremeno upozorio na to da se "prvo mora razmisliti prije no što se skoči". Posljedice: nikakve.

Bez kompasa

Konačno u ljeto 2013. godine - nakon izvješća UN-a da je do sada život izgubilo više od 100 000 ljudi - Obama je odobrio isporuku oružja. Ipak čak i kad je sam Washington potvrdio izvještaje o značajnoj upotrebi kemijskog oružja kojeg je koristio Asadov režim, Obama je i dalje vrludao. On je tek izjavio da je donio odluku o vojnom napadu. Kad je nakon toga britanski parlament ipak odbio da Britanija sudjeluje u tomu, Obama je u samo nekoliko sati promijenio mišljenje i izjavio da isto tako želi odobrenje Kongresa za vojnu intervenciju.

Kad je postalo očito da bi Kongres mogao odbiti suglasnost za vojnu intervenciju, uslijedila je za sada posljednja retorička pirueta: ministar vanjskih poslova Kerry je rekao da bi se, u slučaju da Sirija svoje kemijsko oružje stavi pod međunarodnu kontrolu, moglo odustati od vojne intervencije. Kada su Rusija i Asadov režim zahvalno prihvatili loptu, Obamina vlada je planirani vojni napad do daljnjeg odložila i ponovo dobila na vremenu.

Otvoreno govoreći, postoje razumljivi razlozi za i protiv vojnog napada na Asadov režim. Idealno rješenje ne postoji. U obje mogućnosti rizici nadilaze potencijalne koristi: klasična dilema.

Bez strategije u Washingtonu

Ipak američki predsjednik je izabran upravo da bi donio odluku u situacijama u kojima postoje samo loša rješenje. A onaj tko se sam, poput Obame, busa u prsa svojom sposobnošću donošenja odluka, od njega se očekuje da ove tvrdnje potvrdi u kriznim vremenima. Obama to nije učinio. Od početka rata u Siriji prije dvije i pol godine Obama je oklijevao, odugovlačio i kupovao vrijeme. On nije vodio, nego je često reagirao tek na pritisak iz vlastitog kabineta, pritisak oporbe, britanskog parlamenta i događaja u samoj Siriji. Strategija prema Siriji do danas nije bila ni djelomično prepoznatljiva.

Zbog toga se također u tu sliku uklapa to da predsjednik Obama u utorak (10.09.) navečer prvi put - nakon dvije i pol godine rata u kojem je poginulo više od 100.000 osoba - želi održati govor američkom narodu o Siriji.