O vezi elitnih znanstvenih instituta i Auschwitza

Nedavno su objavljene nove spoznaje o zajedničkim projektima doktora koncentracijskih logora, Josefa Mengelea, poznatog kao monstruma iz Auschwitza, i Instituta u Berlinu. Dva iscrpno dokumentirana istraživačka projekta o razdoblju nacizma otkrivaju živu razmjenu ljudskih preparata između ozloglašenog liječnika i Instituta za antropologiju, ljudsku genetiku i eugeniku, koju su nacionalsocijalisti koristili u službi «rasne higijene».

Prvi zajednički projekt koncentracijskog logora i Njemačkog znanstvenog društva cara Wilhelma bavio se istraživanjem specifičnih proteinskih molekula za identifikaciju rasne pripadnosti. Drugi je projekt ispitivao pigmentaciju šarenice ljudskoga oka. Povijesničar doktor Hans-Walter Schmuhl sa sveučilišta u Bielefeldu, nakon šestogodišnjeg istraživanja, uvjeren je da veza tadašnjeg Znanstvenog društva i koncentracijskog logora Auschwitz nije bila ograničena samo na ta dva projekta: «Osim ta dva istraživačka projekta vjerojatno je bilo i drugih osnova kojima su bili povezani. Predmnijevam da su iz Auschwitza u Dahlem stizali i preparati ljudi s tjelesnim oštećenjima. To je tijekom ratnih godina bilo jedno od glavnih težišta istraživačkoga rada u tom institutu.»

Othmar von Verschuer, bivši profesor Josefa Mengelea, 1942. postaje direktorom uglednoga Instituta za antropologiju, ljudsku genetiku i eugeniku. Eugenika je, kao se tumačilo, znanost o metodama poboljšanja tjelesnih i duševnih osobina društvene zajednice, a nacisti su ju koristili u službi «rasne higijene». Suradnja između profesora i bivšeg asistenta preko spomenutih projekata dovela je do još čvršćih veza – prvi, o specifičnim proteinskim molekulama Othmar von Verschuer je čak i osobno vodio. Josef Mengele je u Institut poslao uzorke krvi koje je uzeo od dvjestotinjak pacijenata različitih rasa. Drugi projekt vodila je Karin Magnussen, kojoj je Mengele dostavljao oči ubijenih Sinta.

No, postavlja se pitanje je li Josef Mengele bio monstrum iz Auschwitza ili je ipak bio nadareni znanstvenik, koji je na kraju krajeva postupao prema nalogu elitnih istraživačkih instituta nacističkoga doba, kao što je to bio Institut za antropologiju Cara Wilhelma? «U znanosti je to sporno pitanje. Nalog ne može biti shvaćen u doslovnom značenju, jer Institut za antropologiju nije mogao nekom logorskom liječniku u Auschwitzu izdavati zapovjedi ili dijeliti naloge. Prije je to bila kolegijalna mreža, pri čemu je između mentora Verschuera i bivšega asistenta postojalo međusobno poštovanje. I ako je točno ono što se s nekoliko strana uvjerljivo tvrdi, da je Mengele u Auschwitzu radio na svojoj doktorskoj dizertaciji, tada već postoji određena ovisnost logorskoga liječnika o Verschuera. I utoliko se u tom prenesenom značenju ipak može koristiti termin 'prema nalogu'».

Mengele dakle nije izvršavao direktne naloge, nego je bio samo posrednik, ali i za tu ulogu bile su potrebne već postojeće strukture, u ovom slučaju – mreža među kolegama, od koje se danas od jeze diže kosa na glavi. Kako je djelovala i kako se ophodila prema pravilima etike, Hans Walter Schmuhl kaže: «Za mene je bitno naglasiti da to nisu nikakve stroge hijerarhijske strukture, nego su to prije bile horizontalne veze, kako je to u znanstvenoj zajednici uobičajeno. Jer ovdje se ne radi sam za sebe, nego ste na određenom polju povezani s drugima, jedni drugima skrećete pozornost na zanimljive slučajeve, dajete preparate na raspolaganje i slično. To se događa stalno, pa je tako bilo i u Trećem Reichu. Samo, pod ratnim okolnostima, kada su postojali ratni zarobljenički logori za sovjetske vojnike, ili koncentracijski logori i logori smrtil, gdje su izvan snage sva pravila čovječnosti, tamo je ta mreža poprimala sasvim drukčiju kvalitetu. Znanstvenici u Institutu sigurno si mogu predbacivati što o tome nisu razmišljali ili su potiskivali činjenicu odakle su dobijali preparate, da su ih uopće i primali, da su zbog toga vjerojatno ljudi odvedeni u smrt.»

No, ovdje valja podsjetiti da svi znanstvenici koji su u tome sudjelovali, nakon 1945. nisu odgovarali to što su činili: Josef Mengele je nestao i navodno je 1979. u Brazilu umro u nesreći prilikom kupanja. Karin Magnussen nakon rata na sudu je proglašena suučesnicom. 1948. dobila je posao na jednom institutu za tuberkulozu, a dvije godine kasnije, pa do mirovine, dva desetljeća je radila kao nastavnica biologije u Bremenu. Umrla je 1997.

A Othmar von Verschuer, nakon što se slegla prašina, mogao je nastaviti svoju karijeru u Njemačkoj: od 1951. do 1965. bio je na čelu instituta za humanu genetiku Sveučilišta u Münsteru. Umro je 1969. kada je imao 73 godine.