Novogodišnja noć u Kölnu kao déjà vu

"Moraš izaći iz ove sobe", kaže mi imam nekoliko minuta prije nego što će po islamskom obredu vjenčati moju prijateljicu i njezinog budućeg supruga. "Ne", odgovaram, "ja ostajem ovdje." Čekamo na kuma koji je zastao negdje u kaotičnom prometu Istanbula. No budući da imam mora na još jedno vjenčanje, moramo na brzinu naći drugog kuma.

Na moje pitanje mogu li ja biti kuma, imam me samo ljutito pogleda. Na kraju je kum 18-godišnji sin jednog susjeda koji ne poznaje ni moju prijateljicu niti njezinog mladoženju. No to je svejedno. Glavno je da je jedan muškarac bio svjedok na vjenčanju. Njegova riječ vrijedi. Moja ne.

Potpuno apsurdno? Potpuno normalno!

Prezir koji sam toga dana doživjela kao žena u Turskoj počinje već u dječjoj dobi. Dok se obrezivanje dječaka na veliko slavi kao prvi korak prema muškosti, djevojčica prvog dana svoje prve mjesečnice od mame dobiva "simboličnu" pljusku. Poruka: "Od danas si žena i moraš se tako i ponašati!" Majka postupa u skladu s poznatom uzrečicom: "Tko svoju kćerku ne tuče, šteti samom sebi." U prijevodu bi to značilo: roditelji su sami krivi ako ih kćerka ne sluša i zato imaju s njom problema.

To preziranje žene u islamskom društvu kosi se s ravnopravnošću spolova koja se proklamira primjerice u Konvenciji o ljudskim pravima ili njemačkom Ustavu. Jer, žena se najprije mora pokoriti ocu, kasnije suprugu i čitavog života očekivanjima cijelog društva.

Spoznaja o društveno definiranoj slabosti žene i od malih nogu demonstriranoj snazi muškarca ohrabruje mnoge muškarce da sa ženama rade što žele. I upravo ta pozadina sa svim psihičkim posljedicama obilježava puno muškaraca koji su izvršili napade u novogodišnjoj noći u Kölnu. Pri tome je potpuno nevažno iz koje zemlje konkretno potječu te kako dugo i s kojim statusom žive u Njemačkoj. Odlučujuće je da mi ubuduće moramo raspravljati o takvim obilježjima i poimanju uloga muškarca i žene koje iz njih proizlazi kako bismo problem rješavali već u korijenu.

Dati riječ ženama

A taj problem najbolje poznaju one žene koje preispituju i kritiziraju ulogu koja im je dodijeljena u muslimanskim društvima. Žene, za koje novogodišnji napadi u Kölnu nisu ništa novo. Jer takvo ponašanje već poznaju i s trga Taksim u Istanbulu i trga Tahrir u Kairu. Žene, koje ne šute o specifičnim odnosima među spolovima u njihovim društvima.

Jedno mora biti jasno: svaki čovjek ima pravo na život u miru. Ne radi se o paušalnoj obrani od doseljenika iz islamskih zemalja. Naravno da ljudi koji bježe iz ratnih područja zaslužuju našu podršku i solidarnost - prije svega obitelji i žene s djecom. Ta djeca nisu nikome ništa skrivila i naša je ljudska dužnost pomoći im.

Moramo otvoreno razgovarati

No očito postoje problemi koje ne smijemo izgubiti iz vida. I budući da je ovo doseljavanje iz takve udaljenosti u tim razmjerima jedinstveno u povijesti, nema nikoga koga bismo mogli upitati o rizicima i posljedicama. Ali moramo paziti da ne dijelimo svijet na crni i bijeli. Ne, svijet je složen i svaki čovjek je različit.

Novogodišnja noć u Kölnu je jasno pokazala: moramo više nego ikada ranije otvoreno razgovarati jedni s drugima. Ali bez da se odmah međusobno stigmatiziramo kao neprijatelji islama ili rasisti. Moramo ozbiljno shvatiti brige i strahove svih ljudi. To je apsolutno nužno ako ne želimo ugroziti naslijeđe prosvjetiteljstva, čije plodove mi u Europi rado i svakodnevno uživamo.