Novo potapanje Like umjesto njezina modernog razvoja?

Ministarstvo zaštite okoliša i energetike RH sredinom je ovog mjeseca privelo kraju proces javne rasprave o Studiji utjecaja na okoliš projekta Hrvatske elektroprivrede za gradnju Hidroelektrane Kosinj u Lici. Postupak je odmah izazvao burne reakcije zainteresiranih građanskih krugova i ekoloških aktivista, mada bi točnije bilo reći da je ustvari posrijedi efekt koji se obnavlja već preko četiri desetljeća, dakle, doslovce generacijama. Jer, toliko već traju planovi raseljavanja i potapanja dvaju sela pokraj Gospića, i potom formiranja akumulacijskog jezera s više brana koje bi HEP-u donijele još jedan energetski resurs.

Ozbiljnih dubioza u vezi s HE Kosinj ima nekoliko, pa tim više nepovjerenja ulijeva činjenica da je javna rasprava provedena u minimalnom predviđenom zakonskom roku. Josip Pintar iz lokalne nevladine udruge Eko Kosinj objasnio nam je tim povodom da vanredno stanje u njihovu kraju traje predugo, te ostavlja posljedice kakve će biti izuzetno teško sanirati čak i u slučaju odbacivanja projekta: „Otkako se ovdje planira ta akumulacija, ljudi ne mogu dograđivati svoja imanja, nemaju pravo na građevinske niti uporabne dozvole. Nemamo ni vodovod, jednostavno nas je zaobišao. Poljoprivreda posustaje, nema ni turizma, narod se polako iseljava, tjera ga neizvjesnost.“

Turizam kao nepouzdani mamac

Iseljavanje oko 150 preostalih stanovnika iz sela Gornji Kosinj i Mlakve ne bi bila jedina mana projekta, nego se nameću i poneke daljnje osnovane sumnje. Potapanje ovelikog polja realiziralo bi se prije svega injektiranjem goleme betonske zavjese u krš na dubini od 60 do 90 metara, dužine šest kilometara – s ukupno oko 75 tisuća tona cementa. Ipak, na takvom terenu je nemoguće predvidjeti kretanje podzemnih voda kroz sve neistražene krške propuste. Zbog toga bi čitava građevinska intervencija u konačnici mogla zahtijevati i bitno veće količine ubrizganog materijala, do ukupne neisplativosti.

„Objašnjavalo nam se da ćemo preseljenjem uz buduće jezero“, nastavlja Pintar, “a iako se ne zna gdje bismo se točno mogli nastaniti, dobiti priliku za razvoj turizma na akumulaciji. No tik do zacrtanog terena već postoji jedna takva – jezero Krušćica. I nikad na njemu nije izgrađena niti plaža, kamoli neki restoran, dok se jezeru jedva može i normalno prići.“ Štoviše, nakon gradnje Krušćice povećale su se magle u tom području, pa i nagle promjene temperature. Stoga su gotovo svi time zahvaćeni stanovnici ovog ličkog kraja protiv gradnje, kako saznajemo, te čak sumnjaju i da se iza svega kriju nečiji privatni interesi. Nažalost, bila bi to samo još jedna nova, a uobičajena priča o uzurpaciji javnog dobra u Hrvatskoj.

U otpor potapanju Kosinja i okolice uključene su već dugo i druge, veće i poznatije građanske organizacije, npr. Zelena akcija i WWF Adria. Iz potonje udruge napomenuto je da čitav projekt neugodno podsjeća na okolnosti oko Hidroelektrane Lešće na rijeci Dobri, sagrađene u drugoj polovini prošlog desetljeća. Tamošnji je teren također krškog tipa, pa su troškovi tokom gradnje značajno nepredviđeno rasli, a rok izvedbe se produžavao. Stanovništvu se obećavala perspektiva u razvoju turizma i poljoprivrede, što je naposljetku posve izostalo, dok je čuvena dolina Dobre praktično uništena.

Ugrožavanje ekološke EU-mreže Natura 2000

U slučaju Kosinja zagovara se i navodno ukidanje povremenih poplava u Lipovom polju, nizvodno od planirane akumulacije. No iz WWF-a tvrde da to nije izgledno, budući da je potvrđeno tek moguće neznatno smanjenje poplavnog vala. Studija ne odgovara na još niz pitanja, pa iz Zelene akcije traže odustajanje od projekta, povrh svega zastarjelog u stručnom pogledu. „Osim svega, planiran je na prirodno vrijednom području koje se dijelom preklapa s europskom ekološkom mrežom Natura 2000. A upravo zbog upitne ekološke prihvatljivosti i ekonomske isplativosti, u svijetu raste trend napuštanja projekata s akumulacijama u kršu", rekao je za DW Hrvoje Radovanović iz Zelene akcije.

Na sve rečeno nužno je spomenuti i lošu energetsko-političku podlogu razvoja HEP-a koji se zacijelo i uslijed nekih svojih ograničenja uporno orijentira na nove hidro-energetske projekte u kojima je tradicionalno najjači. Ali, za to vrijeme se tom javnom poduzeću „odozgo“ onemogućuje razvoj prema ekološki prihvatljivim resursima poput energije vjetra i sunca. Oni su otvoreni, uz javne subvencije, samo za privatni sektor, iako je paralelno i HEP prinuđen na sve veće izlaganje tržištu. Uz rješenje Studije o utjecaju na okoliš HE Kosinj, koje se očekuje do kraja predstojeće zime, tako bi Hrvatskoj svakako trebalo ozbiljno stručno i javno razmatranje te šire teme.