Novi svjetski poredak se stvara s Rusijom

Ne događa se često da ruski predsjednik hvali SAD. Sedamnaesti prosinca 2015. bio je takav dan. Vladimir Putin pokazao je da je i sam iznenađen time što se ključni aspekti ruskog i američkog plana za Siriju – poklapaju. Moskva će podržati najnoviju inicijativu Washingtona o smirivanju sirijskog sukoba, rekao je šef Kremlja na svojoj godišnjoj konferenciji za novinare u Moskvi.

Dva dana prije toga je američki ministar vanjskih poslova John Kerry posjetio Moskvu. Prije sastanka s Putinom, Kerry je demonstrativno prošetao Arbatom, jednim od omiljenih moskovskih šetališta, i kupovao suvenire. To su bile slike simboličke snage, kakve nismo vidjeli godinama.

Ugledni moskovski list „Novaja gazeta“ napisao je kako je moguće veliko poboljšanje odnosa između Rusije i SAD-a, odnosa koji su zahladili zbog ukrajinske krize. Pri tome je glavno pitanje mogu li se dvije zemlje složiti oko pitanja sudbine sirijskog predsjednika Bašara al-Asada. SAD traži njegovu ostavku, a Rusija ga i vojno podržava.

Prva velika intervencija poslije Afganistana

„Putin je ponovo pobijedio Obamu“, smatra moskovski publicist Konstantin Eggert u svojoj analizi za DW. Svojim angažiranjem u Siriji, kojim je iznenadio Zapad, Putinu je uspjelo ono što je želio od samog početka – „prisiliti SAD da s njim razgovara kao s nekim tko je ravnopravan“. Šef Kremlja, kaže Eggert, stvorio je plan u kojem su sukob u Ukrajini i pitanje aneksije Krima dospjeli u drugi plan.

Od kraja rujna Rusija sudjeluje i u događajima na međunarodnom bojištu u Siriji, na kojem je do sada glavnu riječ vodila međunarodna koalicija sa SAD-om na čelu. Smještanjem svojih borbenih zrakoplova u Siriji, Moskva se vratila na svjetsku vojnu pozornicu, jer to je prva takva akcija od povlačenja sovjetske vojske iz Afganistana 1989. Rusija kaže da njezino zrakoplovstvo pomaže sirijskim snagama u borbi protiv terorista organizacije Islamska država (IS). SAD tvrdi da ruske bombe pogađaju uglavnom borce sirijske oporbe. Washington je smatrao da Rusija komplicira situaciju.

Situacija je postala još zapetljanija kada je 24. studenoga Turska oborila ruski bombarder tipa Su-24 na granici sa Sirijom. Ankara je tvrdila da je ruski zrakoplov povrijedio zračni prostor Turske. Bilo je to prvi put u posljednjih nekoliko desetljeća da jedna članica NATO-a obara ruski vojni zrakoplov. Moskva je reagirala oštrim gospodarskim sankcijama protiv Turske i pojačavanjem svoje vojne nazočnosti u Siriji.

Za novi svjetski poredak, protiv izolacije

Dmitrij Trenin, šef moskovskog centra Carnegi, smatra da Rusija time želi „spriječiti vojni poraz Asada i pad Damaska u ruke IS-a“ te dodaje da su perspektive rata ipak nejasne. Ruski stručnjak vidi Siriju u širem kontekstu Putinovih planova. „To je, poput Ukrajine, korak usmjeren protiv postojećeg svjetskog poretka, u kojem pitanja rata i mira rješavaju SAD i njihovi saveznici“, kaže Trenin i naglašava: „Putin je to prekinuo.“

Sabine Fischer iz berlinske Zaklade za znanost i politiku govori o jednom drugom aspektu. Jedan od ciljeva Moskve u Siriji je, po njenim riječima, prekinuti svoju izolaciju nastalu zbog pripajanja Krima Rusiji i sukoba u Istočnoj Ukrajini, no uspjeha kojima se Moskva nadala - nema. Široki savez protiv međunarodnog terora, koji je Putin tražio u svom govoru u Ujedinjenim narodima u rujnu – nije stvoren. Fischer sumnja da će se to dogoditi i u budućnosti, jer su „ciljevi i metode različitih aktera vrlo različiti“.

Hoće li Ukrajina platiti cijenu?

Približavanje Rusije i SAD-a oko Sirije kritički prate prije svega u Ukrajini, zemlji koja je ranije dominirala na dnevnom redu sastanaka Rusije i Zapada. Zapadni političari ističu da neće prestati kritizirati Rusiju zbog toga što Moskva pomaže u Siriji. Ali analitičari poput Konstantina Eggerta to vide drukčije: „Kijev će platiti cijenu novog približavanja Rusije i SAD-a.“ Godine 2015. sukob u Ukrajini našao se na prekretnici. U siječnju su eskalirale borbe između ukrajinske vojske i proruskih separatista u regiji Donjecka i Luganska. Zbog toga je njemačka kancelarka Angela Merkel, zajedno s francuskim predsjednikom Hollandeom, otputovala u Kijev i Moskvu. Njih dvoje bili su nazočni i na direktnim razgovorima Vladimira Putina i njegovog ukrajinskog kolege Petra Porošenka 12. veljače u Minsku. Iz toga se izrodio dogovor nazvan „Minsk 2“, jer je prvi dogovor o obustavi vatre u Istočnoj Ukrajini od rujna 2014. prekršen već poslije nekoliko tjedana.

Prijeti neuspjeh dogovora „Minsk 2“

Poslije novog dogovora iz Minska, Angela Merkel je rekla kako vidi „tračak nade“. Deset mjeseci kasnije, ta nada polako nestaje. U potpunosti je ispunjena samo jedna točka dogovora – o sastanku kontaktne skupine. Ali obustave vatre nema. Doduše, ima mnogo manje borbi. Prema navodima UN-a, poslije dogovora „Minsk 2“ je u Istočnoj Ukrajini ipak ubijeno 3.300 ljudi. Primirje je „vrlo krhko“ rekao je Alexander Hug iz promatračke misije OESS-a za DW.

Jedina točka uz koju je naveden točan datum također neće biti ispunjena: prema dogovoru iz Minska, u Ukrajini bi do kraja 2015. trebala stupiti na snagu ustavna reforma koja predviđa neku vrstu autonomije za separatistička područja. Ukrajinski parlament je u prvom čitanju odobrio reformu, ali bi se drugo glasanje o njoj trebalo održati tek 2016. Smatra se da će tada reforma teško dobiti potrebnu podršku. Ukrajina je pod sve jačim pritiskom Zapada. Kijev će morati provesti „Minsk 2“ čak i ako Moskva to ne učini, rekao je američki potpredsjednik Joe Biden prilikom posljednjeg posjeta Ukrajini.

Suradnja ili suparništvo?

Dogovori iz Minska kao da polako umiru, smatra njemački publicist Winfried Schiender-Deters koji živi u Kijevu. Njegova prognoza: sukob u Istočnoj Ukrajini će ostati zamrznut, a Moskva će pružiti podršku separatističkim područjima, no ona neće biti pripojena Rusiji kao Krim. Slično to vidi i Dimitrij Trenin koji živi u Moskvi, ali dodaje: „Vrhunac krize je prošao.“ Mnogi stručnjaci se slažu u ocjeni da 2015. godina nije donijela nikakav preokret u odnosima između Rusije i Zapada te da će oni ostati zategnuti. 2016. bi trebalo doći do ograničene suradnje, na primjer u borbi protiv IS-a, no sveukupno gledano, taj odnos će pratiti suparništvo i konfrontacije.