Novi romani o Prvom svjetskom ratu

Literarno korištenje teme Prvog svjetskog rata na njemačkom tržištu i nije bilo baš veliko. Za razliku od područja znanstvenopopularne knjige, gdje se razglaba o brojnim povijesnim raspravama s jednim novim pogledom na ratne godine u razdoblju od 1914. do 1918. godine.

Njemački pisci tu su suzdržani. To su prije svega fracuski i britanski autori koji putem svojih proznih djela ove godine podsjećaju na to da užasi svjetskog rata ljudima mogu biti približeni i na literarni način.

Čitatelj se doista približava povijesti u susretu s fiktivnim osobama koji se bore na bojištima i umiru. Osim toga može se steći drukčije čitateljsko iskustvo u odnosu na ono s lektirom oslikavanja događaja renomiranih povjesničara poput Christophera Clarka ili Herfrieda Münklera.

Nadoknađeni prijevodi

Upada u oko da su knjige francuskih, britanskih ili irskih autora koje su nedavno prevedene na njemački jezik, tiskane uglavnom još prije nekoliko godina. Ali očito tek uoči predstojećeg vala sjećanja izdavači su se usudili uzeti temu Prvog svjetskog rata i prevesti ju na njemački.

Jedna od njih je engleska spisateljica Pat Barker. To nije prvi puta da se ona bavi događanjima koja su vezani za Prvi svjetski rat. 2012. godine napisala je svoj sjajni roman "Tobijeva soba". Ovdje je i Irac Sebastian Barry sa svojim epom od 2005. godine. I dvije najveće novine iz Francuske knjige od Jeana Echenoza i Érica Vuillarda nastale su u njihovim domovinama prije svega dvije godine.

Sabrani ratni događaji

Uočljiva je kratkoća i točnost francuskih priča. Echenozov roman jednostavnog naslova "14" obuhvaća 124 stranice. Vuillardova obrada "Balade iz Europe", mješavina romana i eseja, dolazi na 170 stranica. Što se tiče materijala povijesnih istraživanja, koja pripadaju temi, iznenađenje je to već na prvi pogled. Ali i jednom i drugom autoru uspjela je velika književnost sa snažnom koncentracijom na bitno.

Jean Echenoz, 1947. godine u svojoj knjizi slijedi sudbinu pet Francuza, koji idu u rat i jedne žene koja ostaje kod kuće i tamo strahuje za svoga momka i brata. Ukratko, autor u obrisima opisuje životne crte svog literarnog karaktera. U pomanjkanju jednostavnog jezika on priča na svoj način koji je ponekad tek nagovještaj ali je dojmljiv i tjeskoban.

Od Schlieffenovog plana i njegove izmjene

Jedan sasvim drukčiji literarni koncept slijedio je Éric Vuillard koji je rođen 1968. godine u Lyonu. Njegova knjiga je više teoretska, odgovara klasičnim narativnim očekivanjima čitetelja, i k tome podilazi uvijek nanovo esejističkim odlomcima. Kada primjerice Vuillard sa oštrim perom piše o Alfredu Grafu von Schliffenu - izdavaču poznatog Schliffenovog plana, on istovremeno razotkriva osnovni problem svake priglupe ratne retorike. Vuillardu je tako uspjelo jedno pametno ali istovremeno i zakulisno djelo.

Nekoliko stranica više čitatelj mora savladati kod irskog autora Sebastiana Barryja. Njegov roman "Jedan dugački, dugački put " prati put 18-godišnjaka Williea Dunnea kojeg je privukao rat. Poput stotina tisuća drugih mladih ljudi i on je na bojištima Flandrije i Somem skupljao prva iskustva. Glad i hladnoća, neprekidni napadi, noćna grmljavina topova, i žuti oblaci otrova - užas borbe prsa u prsa ovdje je prikazan plastično pred očima. Ali Barry svojem mladom junaku daje individualno lice. Čitatelj pati zajedno sa Willijem Dunneom. I k tome uči još malo o irsko britanskoj povijesti, o kojoj se ovdje ne zna dovoljno. To što Willie Dunne ide u borbu za Engleze a protiv Nijemaca i da se kasnije u svojoj domovini mora boriti protiv svojih pobunjenih sunarodnjaka, još jednom potvrđuje apsurdnost ratnih događanja.

Promatrano iz daljine

Začudno je da njemački pisci jedva da su dali svoj doprinos za sjećanje na godinu koja je posvećena Prvom svjetskom ratu. Možda se to može protumačiti na način da Njemačka u pozadini još uvijek prerađuje drugi svjetski rat. U Francuskoj i Veliko Britaniji to je drukčije. Ipak Christoph Poschenrieder, autor koji je rođen u Bostonu, ali već dugo vremena živi u Njemačkoj i piše na njemačkom jeziku priprema knjigu koja će biti literarno djelo pa i ako se radi o priči koja se odigrava na rubu rata.

Poschenrieder priča o životu povjesničara umjetnosti Jacobu Tolmeynu, koji je u predvečerje Prvog svjetskog rata krenuo u Italiju kako bi se tamo povezao s kraljem Friedrichom II (1194-1250). Za homoseksualnog i ne baš prema vojsci nastrojenog Tolmeyna putovanje u južnu Italiju je bilo bijeg od pruskog strogog vojnog odgoja i početka ratne euforije u domovini. Roman Poschenriedersa je pomalo zabavno napisan i povezuje veliku svjetsku povijest s biografijom i privatnim.

Poschenriederova knjiga suočava čitatelja s jednim vremenom, koje je bilo prije stotinu godina, ali još uvijek pokazuje jedno, i sada i ovdje u svijetu prepunom ratova, bilo da je riječ o Siriji ili u Ukrajini, sve je veći jaz između "normalnih" ljudi sa svim njihovim potrebama, nadam i snovima i službene politike.