Novac "gastarbajtera" može biti slatka zamka za nacionalna gospodarstva

Jedan od elemenata tog razvoja je i ekonomska migracija - dakle svi oni koji su krenuli trbuhom za kruhom i koji barem dio novca koji zarađuju u razvijenim zemljama vraćaju u staru domovinu. I tu se vjerovalo kako je to jedini i najbolji put da ta stara domovina krene putem gospodarskog razvoja. Ali polako i ekonomisti uviđaju da to nije baš uvijek tako - osobito u ekstremnim slučajevima kada novac koji šalju "gastarbajteri" čine popriličan dio ukupnog prihoda siromašne države. Tamo takav novac može biti slatka zamka gdje će takva država pasti u još dublje siromaštvo.

Troši se - ali ne investira

Već na primjeru Kosova može se vidjeti da teorija "zvjezdastog razvoja" ima svoje granice: da, točno - i na Kosovu se gradi na svakom uglu, na cestama je sve više novih i ne baš jeftinih automobila. Novac u velikoj mjeri stiže iz inozemstva - prema nekim procjenama, 15 do 20% čitavog BNP-a Kosova ovisi o uplatama kosovskih gastarbajtera u svijetu. Ali taj novac zapravo se slijeva u "slijepu ulicu" - Muhamet Mustafa iz prištinskog ekonomskog instituta Riinvest: "Taj ogroman novac iz inozemstva odlazi uglavnom driektno u građevinski sektor, ali ne u područja koja stvaraju prihode i nova radna mjesta. Na kraju dolazi do neravnoteže između gospodarskog potencijala i potrošnje. Potrošnja, dakle konzum na kosovu je 20% veći nego čitav BNP i to je novac koji uplaćuju Kosovari iz inozemstva. Pri tome dolazi i do ogromne neravnoteže između uvoza i izvoza: izvoz iznosi 170 milijuna eura a na Kosovo se uvozi roba u vrijednosti oko jedne milijarde eura."

Naravno da se ne mogu kriviti radnici u inozemstvu: svaki put kada dođu u domovinu mogu vidjeti kako je tamo. Tipičan primjer jednog kosovkog gastarbajtera koji radi u Hamburgu: "Moj otac je radio 40 godina i sada dobiva penziju od oko 35 eura. Kako da živi od toga? Struja, voda - već to košta 100 eura. Ja zarađujem oko 1800 eura. Moram plaćati stan 500 eura, sa ostalim troškovima ostane mi oko 1000 eura. To se stavlja na stranu i kada mogu, dolazim na Kosovo i pomažem - ne samo rodbini nego svim poznanicima."

Velik novac iz inozemstva smanjuje kupovnu moć

Ali gastarbajteri u zemljama gdje postoji i nacionalna valuta, vremenom moraju konstatirati: u domovini proizvodnja praktično ne postoji, nezaposlenost je ogromna. Ali ipak - njihov teško zarađeni euro vrijedi sve manje u odnosu na domaću valutu. Dobar primjer je Gruzija gdje gastarbajteri - uglavnom iz Rusije - u domovinu šalju godišnje oko 300 milijuna dolara što je otprilike isto toliko koliki je i ukupan izvoz čitave zemlje. I to postaje problem, smatra ekonimist Aleksej Sekarev iz gruzijsko-europskog instituta "Geplac": "Količina novca u zemlji raste tolikom brzinom da Nacionalna banka ne može ostati po strani. Najučinkovitiji instrument koji banka upotrebljava jest prekomjerni novac sakupljati u sredšinju deviznu rezervu. Utoliko je rezerva uvelike narasla. Ali usprkos tome, cijene rastu i osjeća se uticaj na mjenjački tečaj. Problem jest da tečaj postaje sve nepovoljniji za čvrstu valutu ali da istovremeno postoji i inflacija. To smo vidjeli i u Armeniji jer tamo ljudi moraju slati sve više deviza kako bi uzdržavali obitelji."

Novac od stranih radnika kud i kamo veći od ukupne pomoći za nerazvijene

To dovodi do paradoksalne situacije da siromaštvo postaje još teže: ne samo da gastarbajteri nemaju bezgranični izvor prihoda nego su osobito teško pogođene one obitelji koji uopće nemaju nekoga u inozemstvu. Ekonomisti su već izmislili i termin za takve zemlje: "rentseeking society", društva koja žive od profita drugih. Sa druge strane, ukupan volumen novca koji teče od gostujućih radnika u razvijenim zemljama u nerazvijene - je ogroman i raste zapanjujućom brzinom. Svjetska banka procjenjuje kako je su samo pet godina njihov volumen porastao za 88%: u istočnoj Europi i središnjoj Aziji narastao je 146%, u Latinskoj Americi za 121%. Dilip Ratha iz Svjetske banke: "Makroekonomski su ti iznosi koji se šalju u domovinu ogromni: u Meksiku su veće nego sve strane investicije u tu zemlju. Na Šri Lanci su veći nego njeni prihodi od čaja, u Maroku su veći od njenog turizma, u Egiptu su veći nego prihodi od Sueskog kanala. 2006 - i to su posljednje procjene - službeno se moglo utvrditi 206 milijardi dolara uplata gastarbajtera. Ali ako se tome pribroje neformalni načini prijenosa novca, može se samo procijeniti kako se radi o oko 300 milijardi dolara ili čak i više. To je kud i kamo više nego ukupan novac kojim se pomaže zemljama u razvoju - to je tek nekih 100 milijardi dolara."