Nova (stara) pravila za stabilnost eura

3 posto državnog deficita, državni dug od najviše 60 posto BDP-a i 2 posto inflacije: to je korzet koji je ne samo za zemlje zajedničke valute, nego za sve članice Europske unije postavljen još davne 1996. kad je Njemačka i njen tadašnji ministar financija Theo Waigel konačno prihvatio euro, ali samo ako će biti podjednako stabilan kao i njemačka marka.

Realnost jest da se tih okvira danas malo tko drži. Već i zbog cijene energenata je inflacija u zoni eura još uvijek preko 2 posto, a članice su imale dobru izliku u mjerama potpore za vrijeme pandemije da im je i državni dug narastao daleko preko mjere. Ali je zato i dogovoreno kako „privremeno“ neće biti sankcija zbog kršenja pravila o stabilnosti i sad je trebalo odlučiti, trebaju li se opet uvesti – ili bitno promijeniti.

Natezanje je trajalo mjesecima, neke zemlje (makar su baš sve sklone trošiti više nego što imaju) su glasno zagovarale manje oštra pravila – ili barem produženje suspenzije. Druge države pak ne žele i u svom džepu imati valutu sa previše „elastičnim“ okvirima što će neminovno voditi smanjenju vrijednosti tog novca – i skuplje će ih koštati uvoz na primjer nafte i drugih sirovina koje se obračunavaju u dolarima.

Europski parlament za „čvrsti“ euro

Europski parlament je konačno odlučio: ne samo da se vraća staro pravilo „3-60-2“, nego postaje još stroži. Osobito zadužene države sa državnim dugom većim od 90 posto BDP-a (ne samo Grčka, nego i Italija ili Francuska, Belgija, Španjolska, Portugal...) su obavezne svake godine smanjiti svoj dug za najmanje 1%, države sa državnim zaduženjem manjim od 90 posto ali većim od granice (to je još uvijek Njemačka, baš kao i Hrvatska, Austrija i čak Finska) moraju pokazati smanjenje od pola postotka.

Ali sad dolazi „ali": ako države pokažu kako novac troše na „vjerodostojne“ infrastrukturne i projekte reformi kako bi poboljšali svoj položaj na tržištu i razvili potencijal rasta, onda se „može razgovarati“ o rokovima u kojima će se dug smanjivati. No isto tako u prekoračenjima treba biti sve jasno: do sad nije bilo previše transparentno, koje države hoće dobiti „plavo pismo“ opomene da se drže okvira stabilnosti, a kojima će to pismo nekako potonuti u nečijoj ladici usprkos prijestupu.

„Odakle nam novci za klimu?"

To je kompromis s kojima nisu svi sretni, ne samo među državama nego i među strankama u EP. Tako eurozastupnica Zelenih Henrike Hahn prosvjeduje: „Umjesto da se bavimo kreditnim sposobnostima, održivim financijama i dovoljno prostora za investicije kako bi se postigla zelena transformacija, nova pravila se i dalje zasnivaju na smanjivanju dugova kakve ne odgovaraju ovom vremenu.“

Predsjednik kluba kršćanskih demokrata u EP, Manfred Weber odgovara kako se Zeleni takvim izjavama „igraju s vatrom“ i kako ništa nisu naučili iz dužničke euro-krize. Državni dug koji nije usmjeren na gospodarski rast jednostavno znači: mi lijepo trošimo, a to neka plaćaju budući naraštaji. Povrh toga, na svakoj državi jest odluka hoće li novac trošiti na škole, na vjetroelektrane ili na nešto treće, ali „bogatima i moćnima“ je to svejedno: glavno da im ta država vraća dug i lijepu kamatu na tu pozajmicu.

Samo tri države...

Nakon Europskog parlamenta ovu odluku o stabilnosti trebaju prihvatiti i članice EU - što se smatra formalnošću. No činjenica jest da se pred članice postavljaju i golemi zahtjevi u ekološkoj tranziciji, a onda tu dolaze i izdaci za obranu – i nije jasno, tko će to moći platiti. Europska udruga sindikata (EGB) i New Economics Foundation (NEF) su početkom travnja su izračunale kako će se ovih planova o stabilnosti eura i istovremeno imati novaca za te izdatke od 2027. moći držati jedino članice koje uopće nemaju euro, Danska, Švedska i onda Irska. A i Irska jedino ako se EU konačno ne dogovori o jasnijim pravilima kod „poreznih popusta“ za međunarodne koncerne kako bi barem formalno imali sjedište u toj državi – a to ne bi pogodilo samo na Irsku, nego i Nizozemsku, Belgiju, Luksemburg... Pregovori i o tome se vode već godinama, ali ishod još nije niti na vidiku.