Nova nada za Ground Zero

Rector Street, New York City. Tu, u donjem Manhattanu, neposredno uz Wall Street, visoko gore u jednome od staromodnih nebodera, sjedište je ureda Daniela Libeskinda. Na zidovima vise nacrti nove zgrade na mjestu gdje se nekada nalazio Svjetski trgovački centar. Kao da nikada nije bilo natezanja oko planova 60-godišnjeg arhitekta. A dovoljan je pogled kroz prozor na 19. katu, kako bi Ground Zero objelodanio svu svoju tragediju. Ni nakon gotovo pet godina od terorističkih napada od 11. rujna još nisu počeli građevinski radovi. Kamen temeljac za omiljeni Libeskindov projekt položen je, doduše, prije nepune dvije godine. No, golema je građevinska jama od tada do danas bila i ostala jedina turistička atrakcija na tom prostoru.

Libeskind je optimističan

Na pitanje je li Zero – dakle nula – prikladan opis tog graditeljskog pothvata, Libeskind nedvojbeno odgovara: «Ne, nikako, jer je ovaj projekt vrlo složen. Svatko je mogao pratiti političku raspravu između uprave luke, guvernera, gradonačelnika New Yorka i zakupca zemljišta Larryja Silversteina. Nedavno su Silversteinu predali zajedničku i posljednju ponudu. A to znači da je konačno moguć napredak u radovima – unatoč svim neugodnostima. Izgradnja spomen-obilježja i kolodvora je u tijeku, ceste su već povezane, a na sjeverozapadnom kutu zemljišta nastaje muzej. Mnoge stvari napreduju te se nadamo da će uskoro započeti radovi i na samome Freedom Toweru. Uza svu skromnost: 2003. sam pobijedio na natječaju za Ground Zero, što zapravo i nije tako davno, ako se prisjetimo da je za dovršetak tornjeva Svjetskoga trgovačkog centra bilo potrebno 30 godina. Prve ćemo rezultate vidjeti 2009. godine. Optimističan sam, unatoč svim preprekama, jer znam da ostvarujemo značajan, nadahnjujući projekt.»

Ultimatum Silversteinu

Libeskind se smješka i cijelo lice mu se ozari dok gotovo euforično govori o projektu i o tome kako je konačno razriješena pat situacija između politike, zakupca zemljišta i javnosti, koja je paralizirala Ground Zero. Do ovog je trenutka Silversteinu i njegovom arhitektu Davidu Childsu za rukom pošla odlučujuća izmjena Libeskindovih nacrta za Ground Zero. Silverstein je neposredno uoči događaja od 11. rujna 2001. bio zakupio oba tornja Svjetskoga trgovačkog centra, obvezavši se na financiranje njihove obnove. Tom su tajkunu političari iz suprotstavljenih tabora sada postavili zadnji ultimatum uz obrazloženje kako je on kriv za odugovlačenje početka građevinskih radova. Osim toga postoji bojazan da bi trgovcu nekretninama moglo ponestati novca. Jer, troškovi za Ground Zero procjenjuju se na više od sedam milijardi dolara.

Projekt na prekretnici

«Sada smo došli do prekretnice za Ground Zero. Po prvi je put postignuta suglasnost svih političkih snaga. Dogovorena je realizacija mojih planova uz jasnu poruku zakupcu Larryju Silversteinu: ili će surađivati na njihovom ostvarenju ili će morati napustiti Ground Zero. Bio je to golemi korak za ovaj pothvat i dokaz ozbiljnosti svih političkih snaga koje žele napredak projekta uz zadržavanje pravca, što smo ga slijedili posljednje dvije-tri godine», smatra Libeskind.

Više od površne simbolike

Nakon ultimatuma Silverstein se odrekao nadzora nad više od trećine građevinskog zemljišta kao i nad radovima na simboličnome Tornju slobode – Freedom Toweru. On je i okosnica i središte Libeskindovog plana, a njegov će vrh sezati u nebo na visini od točno 1 776 stopa. Tom simboličnom brojkom ovaj Amerikanac želi podsjetiti na godinu donošenja Izjave o neovisnosti. No, ne vodi li ta površna simbolika do banalizacije povijesti. Ne, tvrdi Libeskind, jer se na Izjavu o neovisnosti ne smije gledati kao na isprazan simbol. Ona pripada svim slobodnim ljudima. Žrtve od 11. rujna postale su junacima, premda ili baš zbog toga što su bili obični ljudi. Upravo je u sjećanje na njih Libeskind planirao svoje spomen-obilježje. No, kako bi ono jednog dana trebalo izgledati? Hoće li to biti herojsko mjesto za žive i preživjele, na kojem će se slaviti mrtvi ili čak veličati domoljubna priča o proslavljenoj pobjedi SAD-a nad terorizmom?

Živo spomen-obilježje

Libeskind kaže: «Sigurno ćemo stvoriti značajno spomen-obilježje, a ne mjesto za veličanje herojstva. Spomen-obilježje će u sebi nositi izvjesnu intimnosti koja ne proturječi poslovičnosti. Njujorške ulice moraju biti žive i zanimljive, s brojnim dućanima. S druge, pak, strane želimo stvoriti spomen-obilježje tišine i duhovnosti, koje će udovoljiti potrebama i zahtjevima tisuća, možda čak i milijuna ljudi koji će ga posjetiti. Želim da ljudi ovu prazninu, nedostatak zgrada koje su ovdje ranije stajale i koje u tom obliku neće biti iznova podignute, dožive kao mjesto za razmišljanje. To će dirnuti ljude u doprinijeti razumijevanju ovog mjesta.»