Nov pogled na Hitlera?

Zapravo ima sasvim dovoljno knjiga o Adolfu Hitleru. Upravo posljednjih godina su izašle mnoge Hitlerove biografije renomiranih povjesničara. Sada se teme latio i Brendan Simms, profesor povijesti međunarodnih odnosa na Sveučilištu u Cambridgeu. Njegova knjiga s više od 1.000 stranica je prošle jeseni objavljena na engleskom, a sada je izdat i njemački prijevod.

Kad god se u Nemačkoj objavi nova Hitlerova biografija, to je uvijek događaj. Tjedan dana uoči pojavljivanja knjige, tjednik Der Spiegel je objavio intervju sa Simmsom, koji je ovdje govorio o svojoj glavnoj tezi. A ona glasi ovako: Hitlera je u unutarnjoj i vanjskoj politici pokretala istovremena ljubav i mržnja prema Angloamerici. Motiv rata i uništavanja nije bila mržnja prema boljševizmu, nego odmjeravanje snaga s Velikom Britanijom i SAD-om.

Hitlerov odnos prema Angloamerici je obojen zavišću i divljenjem

Tu su bila bitna Hitlerova iskustva između 1914. i 1918. godine: „Divljenje i poštovanje su proistekli iz njegovih iskustva u Prvom svjetskom ratu. Hitler se stalno vraćao priči o žilavosti Britanaca kakvu je doživio na frontu."

Čak ni antisemitizam nije nastao u prvoj liniji iz duboke mržnje prema Židovima, nego iz konkurentskog odnosa prema „svjetskom kapitalizmu" nastanjenom u Americi. Tamo je on video Židove koji drže u rukama poluge moći. Mora li sada iznova vrednovati pogled na Hitlera i njegove motive?

Više detaljnih Hitlerovih biografija objavljenih posljednjih godina nudi drukčija gledišta. Kao standardno djelo važi dvotomna Hitlerova biografija Britanca Iana Kershawa, objavljenja 1998/2000, u kojoj je taj povjesničar u centar postavio sudioništvo Hitlera i njemačkog naroda. Hitler je mogao raditi to što je radio zato što mu je narod „izišao u susret" pripremajući sa svoje strane tlo za nacionalsocijalističku ideologiju – to je teza ovog autora.

Ima mnogo Hitlerovih biografija – svaka stavlja svoje naglaske

Prije i poslije Iana Kershawa, razni drugi biografi iz Njemačke i inozemstva su postavljali svoja vlastite težišta. Još 1973. se njemački publicist Joachim Fest suočio s Hitlerom, posvetivši mu obimnu knjigu koja je dugo važila kao standardno djelo. Po objavljivanju je odmah postala bestseler. Kasnije je ustanovljeno da sadrži mnoge greške kada je u pitanju istraživački rad, između ostalog i zato što se autor previše pouzdao u iskaze Alberta Speera, bivše Hitlerovog ministra za naoružanje i osobnog arhitekta. Osim toga, Fest se sasvim malo i marginalno bavio Holokaustom.

Novinar i povjesničar Sven Felix Kellerhof je prošle godine još uvijek smatrao da je ta knjiga jedna od „sedam najvažnijih Hitlerovih biografija". „Neke knjige mogu postati klasici to je slučaj kada se mogu čitati iako su u stručnom smislu zastarjele", rekao je. Mnogi su smatrali da Festova knjiga ima velike književne kvalitete.

Već dugo se dvije grupe povjesničara spore oko pitanja: kako treba shvatiti Hitlera i njegovu politiku. Takozvani „internacionalisti" u Hitleru vide odlučujuću, jaku, figuru čiji su mišljenje i ideologija odlučujuće obilježilli razdoblje između 1933. i 1945. Njima su suprotstavljeni takozvani „strukturalisti" koji su se više bavili interakcijama konkurentskih grupa u okviru nacionalsocijalističkog sustava a manje – Hitlerovom političkom težinom.

Povjesničari i danas raspravljaju o slici Hitlera

Kada je riječ o pitanju kako je nacionalsocijalizam uopće mogao funkcionirati za vrijeme vladavine Hitlera, postoje različite interpretacije o kojima se mnogo raspravlja. Neki se pitaju je li Hitler uopće bio uračunljiv u smislu racionalno djelatnog političara – postoji već mnogo analiza o stanju njegovog duha.

Sada imamo i knjigu Brendana Simmsa: „Hitler. Globalna biografija". Čim je objavljena, pojavile su se i različite reakcije. Guardian je vehementno kritizirao veliku usredotočenost autora na tezu da je Hitler radio to što je radio zato što je bio toliko fiksiran na Veliku Britaniju i SAD. Na internetskoj platformi „History News Network" jedan povjesničar zamjera autoru što polazi od pretpostavke da je Hitler bio psihički stabilan i što ga predstavlja kao racionalnog čovjeka. „Simms ga prihvaća kao osobu koju pokreće ideologija s jasno definiranom intelektualnom nadgradnjom, a ne kao duboko nesigurnog, narcističkog sociopata."

Konzervativni National Review je bio naklonjeniji autoru i smata da Simms previše „gura" američki pogled na Hitlera, ali da knjigu, i pored određenih mana, treba pročitati, mada više kao prilog raspravi nego kao definitivnu interpretaciju figure Adolfa Hitlera. To nije, kako Simms i sam navodi, „cijeli Hitler".

Brendan Simms govori o novom poimanju povijesti

I zaista: Brendan Simms na početku napominje kako se njegova knjiga ne može mjeriti s knjigama njegovih prethodnika. Da ona „nije ni prvo značajno djelo o svojoj temi, a ni posljednje". To zvuči skromno. Samo nešto kasnije, autor pun samopouzdanja piše o sebi u trećem licu: „Ako se njegove tvrdnje pokažu kao održive, Hitlerova biografija, a možda i priča o Trećem Reichu, bi se morali temeljito promisliti".

Pored fiksacije na politiku, društvo i kulturu Anglosaksonaca – Simms se stalno vraća na Hitlerova razmišljanja o Britancima i Amerikancima - upadaju u oči i neki drugi naglasci na koje je obratio posebnu pažnju: Francuska, ali i Sovjetski Savez, za Hitlera su imali samo podređenu ulogu – jer ih Nijemac nije vidio kao konkurenciju, a u slučaju Sovjetskog Saveza – dugo ih nije vidio ni kao opasnost.

Simms: Hitler je vrlo kritički sudio o svom narodu

Još jedna smela teza autora: Hitler je na mnogim poljima o svom narodu imao negativno mišljenje – pa i poslije 1933: „Nije držao mnogo do njemačkog naroda u sastavu koji je imao. Bio je bolno svjestan njegovog siromaštva i neznanja", piše ovaj povjesničar. Već dvije godine prije izbijanja rata, Hitler je izgubio u trci s Angloamerikom – kada se gleda na životni standard: „Godine 1937, Hitler je praktično priznao poraz".

Autor navodi da je Hitler bio antisemit prije svega zbog svoje duboke averzije prema kapitalističkoj svjetskoj sili SAD: „I zaista je postao antisemit velikim dijelom zbog svoje mržnje prema kapitalističkim angloameričkim silama".

Hitlerov odnos prema angloameričkom prostoru je, kako navodi Simms, bio pun proturječnosti. Tako je on još u ranim godinama bio pun zavisti: „Glavni predmet njegovog interesa su bile Sjedinjene Države, na koje je počeo gledati kao na model države". A to je bilo tako, tvrdi autor, jer je Hitler smatrao da Amerikanci imaju geografske prednosti. Ali i zato što je riječ o naciji koja svoju egzistenciju mora zahvaliti njemačkim iseljenicima. Amerikanci su, kako piše Simms, sebi osigurali „životni prostor" na zapadu kontinenta, pa je Hitler potražio novi „životni prostor za Nijemce" na istoku Europe.

Hitler je htio etablirati Njemačku kao pandan Americi

Hitler je, piše Simms, dugo htio etablirati Njemačku „samo" kao veliku silu u Europi – ništa više od toga. Htio je napraviti protutežu svjetskoj sili SAD-u: „Hitlerov cilj nije bila svjetska vladavina, nego preživljavanje nacije".

Simmsov zaključak: „Čitava Hitlerova strategija se sastojala u korištenju opasnosti boljševizma kako bi ostvario utjecaj u Njemačkoj, Europi i prije svega Angloamerici". To je smjela teza koja će odmah uposliti povjesničare – ne samo u Njemačkoj.