"Normalna" nesnošljivost prema strancima

DW. Konstatirate da se u istočnoj Europi povećava nesnošljivost prema strancima. Odakle taj trend?

Juliana Roth: Pojam "istočna Europa" je konstrukcija koja ima dugu povijest. Nastao je u zapadnoj Europi u 18. stoljeću i od početka je obilježen predodžbom istočnih dijelova Kontinenta kao "drukčijih", "stranih", "zastrašujućih", često i "zaostalih". Ta karakterizacija se do danas nije promijenila. Zapravo, društva koja se tu ubrajaju nemaju puno toga zajedničkog. Različite su im vjere, jezici, tradicije, kulture i povijesti. Zajedničke crte su, pak, novijeg datuma: to su prije svega luđačka košulja sovjetskog sistema i njezine političke i mentalne posljedice. Jedna od tih posljedica je i sve veća nesnošljivost prema strancima. Ona je u tijesnoj vezi sa sovjetskim vremenima. Ta društva su bila odsječena od vanjskog svijeta, ekstremno nepokretna, nije bilo kontakata čak ni s "bratskim narodima", pogled je bio usmjeren isključivo prema unutra, prema vlastitom. Stranaca tu nije ni bilo. Čak i kontakti sa stranim studentima iz Afrike ili Latinske Amerike su bili zabranjeni. Internacionalnost i pogled koji seže dalje od vlastitog dvorišta bili su nepoznate veličine.

Duboke promjene poslije raspada sovjetskog sustava donijele su nesigurnost u sva područja života. Energija ljudi je bila uglavnom usmjerena na svladavanje svakodnevice i nije bilo puno prostora za širenje horizonta i uljudno ophođenje s drugima. U potrazi za samim sobom, za novim identitetom, ljudi su nastojali razgraničiti se od drugih, naći se u formuli "mi i drugi" - stanovnici baltičkih zemalja u odnosu na Ruse, Slovaci u odnosu na Mađare, Rumunji u odnosu na Rome itd. U većinskim narodima je uvijek postojao latentan nacionalizam, a povodom dolaska velikog broja izbjeglica on se danas aktivirao i produbio.

Važi li to samo za "istočnu Europu"?

Tema "Europe koja ne podnosi strance" je zbog najnovijih trzavica u EU-u sada izazvala veliku pozornost pri čemu se tu lako poseže i za stereotipima o "istočnoj Europi". Istovremeno vidimo i sve jaču nesnošljivost prema strancima u čitavoj Europi - gdje je tu ono što bi bilo specifično "istočnoeuropsko"? Strah od stranog je općenito ljudski. To je subjektivna emotivna reakcija na ono što je nepoznato, neočekivano i prijeteće. Iako je strah od stranca osobina ljudske psihe koju susrećemo svuda u svijetu, ophođenje s njim se razlikuje od društva do društva. Uopćeno rečeno: u "starim" europskim demokracijama nesnošljivost prema strancima ima negativne konotacije i nalazi se pod političkom kontrolom; u "novim" demokracijama taj fenomen još nikada nije bio pod političkom i društvenom kontrolom. Pokušavam u istočnoeuropskim medijima pratiti aktualni diskurs o izbjeglicama i užasnuta sam slobodom s kojom se tamo izbjeglice uopćeno ocrnjuje. Jezik mnogih političara i komentatora, ali i prosječnoga građanina, pun je te nesnošljivosti prema strancima i pri tom vrlo oštar.

U istočnoeuropskim društvima koja - kako Vi kažete - imaju manje iskustva sa strancima i kraću povijest demokracije, tradicionalizam i paternalizam dominiraju nad liberalizmom. Igra li i to neku ulogu?

Ne slažem se s formulacijom pitanja, jer ono polazi od vrijednosnog stajališta. Zapadni društveni modeli - demokracija i liberalizam - imaju pozitivne konotacije, dok se "istoku" pripisuje manje simpatične vrijednosti poput tradicionalizma, obitelji i patrijarhalizma. Živimo u vremenu u kojem je jednoznačnost takvih opisa uzdrmana. Globalizacija je mnogo promijenila u uređenju društava, a prije svega je pokazala da crno-bijele usporedbe ne donose neke vrijedne spoznaje. Meni se čini da se u zapadnom gledanju na postsocijalističku Europu često polazi od nadvladanih paradigmi. Nasuprot onom što Vi kažete, za razliku od Njemačke su baš istočnoeuropska društva imala povijesna iskustva života sa strancima. Oni su u njihovim povijestima bili dio većih državnih tvorevina, ruskog, osmanskog, habsburškog carstva. Multikulturalnost starih imperija je - u usporedbi s nacionalnim državama koje su iz njih proizašle - bila izuzetno izražena. Takvo bogatstvo jezika, religija, tradicija i kultura danas se gotovo više ne može zamisliti. No, tim zajednicama se upravljalo na drukčiji način od onog koji bi se nama sviđao - hijerarhijski, u sklopu reguliranog etničkog života jednih pored drugih - mnogo drukčije od naših predodžaba o integraciji.

Kako ocjenjujete ono što čine ili ne čine političari u tim zemljama, kada je riječ o izbjegličkoj politici?

Istočnoeuropski političari su između dvije vatre. S jedne strane, moraju voditi računa o raspoloženju svojih birača - a oni uglavnom odbijaju strance. Osim toga, moraju zadovoljiti i svoje unutarnjopolitičke saveze. S druge strane, moraju poštovati zajedničke odluke EU-a. Kada je riječ o izbjeglicama, vidimo da se nacionalno i europsko sve više udaljavaju jedno od drugoga. Trenutno se ocrtavaju tri orijentacije: otvorena konfrontacija s onim što želi EU, zauzimanje maglovitih pozicija i praktična dvoličnost. Svim tim varijantama je zajedničko odbijanje da se slijedi dominacija Bruxellesa.

Juliana Roth je profesorica na Institutu za interkulturnu komunikaciju na Ludwigovom i Maximilianovom sveučilištu u Münchenu.