Nobelova nagrada za "burzu starog kova"

Nagrada za ekonomiju zapravo ne pripada u zakladu Alfreda Nobela, nego je tek "dodana" 1968. i dodjeljuje je Švedska središnja banka. Ovaj put je pripala trojici američkih ekonomskih znanstvenika koji su, kako matematičkim tako i ekonomskim modelima, pokušali utvrditi pravilnosti u razvoju vrijednosti dionica na burzama.

Zapravo, veoma uopćeno rečeno, njihov zaključak je da ponašanje vrijednosti graniči sa slučajnošću - što je zapravo dodatni argument da se radije ulaže novac u solidne vrijednosti, nego "lovi" vrijednosnice čija cijena trenutno raste. To je zaključak najstarijeg od ovih laureata, profesora Eugenea Fame sa sveučilišta u Chicagu, rođenog 1939. i koji je još u šezdesetima utvrdio kako vrijednosti možda ne prate posve "hipotezu slučajnog hoda" - dakle da su posve slučajne kao što je tvrdio francuski špekulant Jules Regnault još u devetnaestom stoljeću, nego da slijede "hipotezu učinkovitosti tržišta".

Iako su se kasnije pojavile i druge teorije koje su, na primjer isticale odnos vrijednosti dionice prema dobiti ili nominalnoj vrijednosti (među kritičarima te Famine teorije je i investitor Warren Buffett), Fama se držao "stare mudrosti" kako će se vrijednosti, prije ili kasnije, svesti na racionalnu razinu. Jer tržište ne obuhvaća samo novac, nego i informacije o vrijednosti neke vrijednosnice i kad svima na tržištu sve postane jasno, onda i vrijednost ostaje realna.

Vrijednosti "luduju"

Drugi laureat, Lars Peter Hansen je, isprva na sveučilištu u Minnesoti, a od 1981. također na sveučilištu u Chicagu, proučavao upravo te nepravilnosti, "izlete" vrijednosti izvan realnih okvira. I to ne samo na tržištu vrijednosnica, nego i na tržištima rada ili na području međunarodnih financija. On je razvio ekonomsku tehniku "uopćenih metoda momenata" (Generalized method of moments, GMM) u kojoj matematičkim modelom dodatno pomaže odrediti kakva bi najvjerojatnije mogla biti maksimalna procijenjena vrijednost gdje su uobičajene metode za takvu procjenu teške ili neizvodive.

Treći dobitnik, Robert James Shiller je možda najpoznatiji od ovih dobitnika jer ne samo da je profesor na sveučilištu Yale, nego je i autor brojnih bestselera o zbivanjima u financijskom svijetu. Zapravo, on je još početkom osamdesetih u jednom članku osporio Faminu "hipotezu učinkovitosti tržišta" konstatacijom kako se tržišta, kratko rečeno, ponašaju "luđe" nego što ikakva racionalna analiza može predvidjeti.

Ali upravo je to postao glavni predmet Shillerovih istraživanja: ta "ludost", odnosno formiranje "mjehura" vrijednosti koji onda "puca" - i što, na žalost, uvijek iznova doživljavamo, od "dot.com"-krize pa do mjehura s kreditima za nekretnine. Upravo Shiller je, zajedno sa suradnicima Caseom i Weissom, još u devedesetima proučavao cijene nekretnina diljem Amerike. Ali je i on, još prije desetak godina, upozoravao kako vrijednost nekretnina jednostavno, na duge staze, ne može nadmašiti inflaciju. Shiller je uporno upozoravao na nepravilnosti na američkom tržištu nekretnina - sve dok "mjehur" nije doista "pukao".

Nagrada za objašnjenje svima nama

"Nobelova" nagrada za ekonomiju koju zapravo dodjeljuje Sverige Riksbank, već neko vrijeme nerijetko odlazi ekonomistima i znanstvenicima koji su istraživali granice, ili čak morali utvrditi kako slobodno tržište nije uvijek najbolje rješenje. Možda zato pomalo čudi što ove godine odlazi "čistokrvnim" ekonomistima čija su djela, da tako kažemo, "obavezna literatura" za špekulante i burzovne mešetare.

Ali je zapravo upravo to i objašnjenje Pera Krusella iz Instituta za međunarodne ekonomske odnose Sveučilišta u Stockholmu. Jer, njihova saznanja o odnosu "realne" i "špekulativne" vrijednosti su itekako povezana s našom svakodnevicom i uvelike su utjecala na ponašanje na tržištima. I to ne samo za ekonomiste, kako dodaje član komisije za dodjelu nagrade Per Strömbverg, nego je svima nama mnogo jasnije kako funkcionira tržište i što se događa kad ono ne funkcionira. Sve do toga da su mnogi i kupili dionice i vrijednosnice povoljnije nego što su možda trenutne pomodne teorije to tvrdile - ili pak nisu kupili jer im je i vrijednost bila daleko od racionalne.