Njemačko-francusko prijateljstvo graditi svakoga dana

Deutsche Welle: Gospodine ministre, 50 godina Elizejskog ugovora, 50 godina njemačko-francuskoga pomirenja. Što to znači za našu zemlju?

Guido Westerwelle: To znači ponajprije da u njemačko-francuskom prijateljstvu imamo pravi biser u našem europskom blagu. Ali, naravno i stvarni noseći stup za nas kao naciju. Ako se samo ima na umu da između gradova u Njemačkoj i Francuskoj postoji oko 2.000 partnerstva, to pokazuje i svu širinu. Njemačko-francuski televizijski program, vojnici koji surađuju u odgovarajućim brigadama. Ono što je počelo prije 50 godina doživjelo je veličanstven razvitak.

Je li njemačko-francusko pomirenje između francuskog predsjednika De Gaullea i saveznoga kancelara Adenauera bilo temelj uspješne priče o miru na našem kontinentu?

To je bio začetak – koji je postao temelj prijateljstva među narodima. Ja osobno sam u mladosti doživio djelovanje Ustanove za njemačko-francusku suradnju mladeži u Porajnju. To su nevjerojatne uspješne priče koje su tu ispisane. Kako smo kao mladi ljudi inspirirani da se dopisujemo i sklapamo prijateljstva ili da međusobno posjećujemo naše zemlje.

Jeste li u to vrijeme još doživjeli staru mržnju (prema Nijemcima)?

Jesam, ja sam to još doživio. Ali, ne bih to nazvao starom mržnjom nego jednostavno žalošću ili zgražanjem nad onim što je Njemačka nanijela Francuskoj u Drugom svjetskom ratu. Doživio sam to kad sam s prijateljima bio u Bretagni na logorovanju. Htjeli smo nešto kupiti u nekoj maloj trgovini i jedna starija gospođa nas nije htjela poslužiti. Otišla je u stražnju prostoriju i čuli smo kako plače. Onda je u trgovinu došla njezina kćer i rekla nam: "Dečki, to nema veze s vama. Razlog je što su muža moje mame, mog oca, u Svjetskom ratu ubili Nijemci." Još 70-ih godina to mi se dogodilo. Srećom, to danas više ne karakterizira odnose naših naroda. Danas, Njemačka i Francuska, Francuska i Njemačka gledaju prije svega naprijed, na ono što možemo zajedno učiniti.

Njemačka i Francuska su uvijek bile motor europskog napretka, to je vrijedilo za Europsku ekonomsku zajednicu sa šest članica, za Europsku zajednicu s devet i 12 članica, a onda i za EU s 15 do 27 članica, uskoro s 28. Je li njemačko-francuski motor prijeko potreban za napretke europskog ujedinjenja.

Francuska i Njemačka su stvarno za svaki integracijski napredak u Europi conditio sine qua non, dakle nužan preduvjet. Naravno, to ne znači da je dovoljno da se slože Njemačka i Francuska. Ali, ako se Njemačka i Francuska ne slože, onda od europskog procesa nema ništa. Pa ipak je važno, jer ne živimo samo u zapadnoj Europi nego u Europi, da snažno uključimo i druge naše partnere i susjede. Ja se jako zalažem za to da se u ovu suradnju Njemačke i Francuske sve više uključuje i Poljska, naš veliki istočni susjed. I bilo je već važnih odluka, primjerice približavanje između Poljske i Rusije. Otvaranje granice prema Kalinjingradu. To nije po sebi razumljivo ako se zna povijest te regije, upravo s obzirom na njemačku krivicu. Vidljivo je da se suradnja Berlina i Pariza vrlo inteligentno može dopuniti prisnim partnerstvom s Varšavom. Zato sam ponovo aktivirao takozvani Vajmarski trokut i to je, mislim, dobra odluka.

Žele li to i Poljaci?

Poljska je jako zainteresirana za tu prisnu suradnju, što se vidi i po tomu da je poljski ministar vanjskih poslova vjerojatno svoj dosad najvažniji govor o Europi održao ovdje u Berlinu. Vratimo se onomu što karakterizira naše odnose. Ja mogu samo sve ohrabriti da njemačko-francusko prijateljstvo ne poimaju kao nešto po sebi razumljivo. Da ne misle, da to uvijek mora biti tako, jer se to posljednjih desetljeća razvijalo tako pozitivno. To se mora svakoga dana nanovo graditi, tako je to kod prijateljstava. Čovjek uvijek, svakoga dana mora međusobno ophoditi s poštovanjem.

Mislim da bi se upravo mlada generacija trebala interesirati za ono što se događa u Europi, osobito u našoj prijateljskoj susjednoj zemlji Francuskoj. Mladež bi trebala iskoristiti šansu da živi u europi, da uči. To je kod moje generacije bilo potpuno drukčije. Kod nas to nije bilo po sebi razumljivo. Kad bih svoj život mogao još ponovo živjeti, kad bih još jednom bio mlad, ponovo išao u školu ili ponovo studirao, sigurno bih neko vrijeme živio u nekoj drugoj zemlji u Europi. Vjerojatno u Francuskoj. Razlika je, posjećuje li čovjek neku zemlju kao turist ili zbog poslovnih razloga, ili čovjek stvarno živi u nekoj zemlji. Kulturu u pravom smislu te riječi živi, miriše, kuša i sluša. Iz takvog susreta nastaje puno razumijevanja i to je najstabilnija banka za njemačko-francusko prijateljstvo. Političari dolaze i odlaze, vlade dolaze i odlaze. Zastupnici su svi samo zastupnici na određeno vrijeme. Ono što mora ostati jest prijateljstvo naroda.

Razgovor je vodio Alexander Kudascheff/aj

Guido Westerwelle (51) je od 2009. njemački ministar vanjskih poslova. Liberalni političar koji je odrastao u Bonnu bio je od 2001. do 2011. predsjednik njemačkih liberala (FDP). Studirao je pravo i od 1996. je zastupnik u Njemačkom Bundestagu. Od potpisivanja ugovora o prijateljstvu između Njemačke i Francuske 23. siječnja 1963. prošlo je pedeset godina. Ta će obljetnica biti proslavljena u Berlinu zajedničkom sjednicom dvaju parlamenata.