Njemački novinari ne žele biti prisluškivani

Početkom ljeta i bez mnogo buke u javnosti je i vlada koalicije njemačkih kršćanskih demokrata i socijaldemokrata prihvatila promjene zakona o Uredu za zaštitu ustavnog poretka gdje se tajnoj službi dopušta i "nadzor izvora u telekomunikaciji". Zapravo, iza tog članaka pisanog birokratskim i pravničkim jezikom se krije skandal: njemačkim tajnim službama se dopušta korištenje kompjutorskih programa kojim se može nadzirati svaka, pa i zaštićena komunikacija u aplikacijama kao što su WhatsApp, Signal ili Telegram.

Teoretski, djelatnici nekih zanimanja su izuzetno zaštićeni od svake vrste nadzora jer je i komunikacija potpuno povjerljiva - odvjetnici, svećenici, liječnici... Tu su zapravo i donekle novinari jer oni moraju štititi izvor svojih informacija. A upravo su novinari otkrili kako je i Njemačka u prvim redovima elektronskog nadzora programom Pegasus pred kojim ničija osobna tajna više nije sigurna ako je rečena nekim elektronskim kanalom. A po ovoj promjeni zakona su sve sakupljene informacije na raspolaganju i Službi za zaštitu ustavnog poretka i njemačkoj Saveznoj obavještajnoj službi (BND) i Vojnoj protuobavještajnoj službi (MAD). Drugim riječima: vjerojatno će sve o vama znati baš svaka obavještajna služba i Istoka i Zapada.

Iskustvo Edwarda Snowdena

Što to znači za novinare - pogotovo kad istražuju same državne ili vojne službe kao što je bilo kod zviždača Snowdena, potpuno je jasno. Nitko im se više neće usuditi otkriti bilo kakvo potajno kršenje zakona. A toga ima i u Njemačkoj: na primjer Martin Kaul je stekao ime otkrićem kako su i neki pripadnici njemačke elitne vojne postrojbe KSK bliski, po svemu sudeći, neonacističkoj organizaciji "Nordkreuz" koja se priprema za "dan prevrata" u ovoj zemlji. Istraga ide i dalje - jer vrlo vjerojatno uživaju zaštitu i nekih u njemačkim obavještajnim službama. Taj novinar već po prirodi svog istraživanja mora kontaktirati i sa zadrtim neonacistima - i već po tome će po novom zakonu doći na "crnu listu" onih koje se treba pratiti i prisluškivati. Kako da onda uopće radi svoj posao?

Zato je i Christian Mihr, čelnik njemačkog ogranka organizacije Reportera bez granica, opet aktivan. "Opet", jer je on već iz sličnog razloga uspio "srušiti" pred Ustavnim sudom jedan prethodni i sličan zakon o tajnim službama iz svibnja 2020. Uz njega je i Thomas Kastning koji je na čelu Mreže zviždača koja je osnovana još 2006.

Novinari su zapravo nedovoljno zaštićeni

Odvjetnik koji zastupa i novinare i zviždače u borbi protiv ovog zakona Niko Härting je po žurnom postupku uputio tužbu pred tri upravna suda u Njemačkoj. On upozorava kako je tu ozbiljna "rupa u zakonu": jer makar Ustav jamči slobodu tiska, sami novinari su tek "relativno zaštićeni" od praćenja i prisluškivanja - što jednostavno nije dovoljno. Ovim zakonom se previše lako može dogoditi da i novinari budu uvučeni među "sumnjive". Još gore: već po prirodi tajnih službi, osobe koje se prisluškuje o tome ništa ne znaju - ali vrlo lako mogu imati veoma ozbiljnih problema kad to najmanje očekuju.

Odvjetnik očekuje da bi odluke ovih sudova mogle biti donesene već za koji mjesec, ali je još dug put dok to dođe i pred suce Ustavnog suda - kod prošlog zakona je pravna borba trajala skoro dvije godine. Ono što je možda najgore od svega jest da je ova njemačka vlada znala što čini ovim zakonom: kao što je to redovito slučaj kod donošenja nekog propisa je parlamentarno povjerenstvo za unutarnje poslove zatražilo mišljenje pravnih stručnjaka i o ovom zakonu i tu su se od više članova povjerenstva čule riječi upozorenja. Potpuno jasan je bio profesor prava Sveučilišta Freiburg Benjamin Rusteberg koji je mišljenja kako njemačka vlada ovim propisom o elektronskom nadzoru "otvorenih očiju srlja u kršenje Ustava". Ipak, samo mjesec dana kasnije je izmjena zakona bila donesena.