Njemački gospodarski rast i europski problemi

Da, malo euforije nije na odmet. Već osmu godinu bilježi se rast, što je vrijedno pohvale. To je točno vremensko razdoblje nakon što je njemačko gospodastvo 2009. godine palo u tešku recesiju, a što je bila posljedica svjetske financijske krize. Za sve to vrijeme kancelarka se zvala Angela Merkel. Predvodila je razne vladajuće koalicije, malo s liberalima, malo sa socijaldemokratima.

Velika koalicija (CDU/CSU-SPD) nije bila baš nešto čemu bi se neki poduzetnik trebao radovati – naprotiv: prije bi trebalo skinuti kapu mnogim onim gospodarstvenicima u Njemačkoj koji nisu dozvolili da ih obeshrabri politika koja pretjerano ne potiče gospodarstvo.

I pored toga, Njemačka je ponovo postala pokretačka snaga čitave Europe. A tako nije bilo oduvijek. Na kraju prošlog milenija njemačko gospodarstvo se smatralo „bolesnikom Europe". Zaista teške reforme tržišta rada socijaldemokratskog saveznog kancelara Gerharda Schrödera (pritom se mnogi sjećaju samo takozvanih „Hartz-IV" zakona, ali bilo je još mnogo toga), zemlju su ponovo vratile na put uspjeha. Međutim, SPD i dan-danas zbog toga ispašta. Tadašnje odluke i danas su za tu stranku svojevrsni test izdržljivosti.

Nešto bi se trebalo dogoditi, ali se ne događa

Od reformskog duha tog vremena, danas – s obzirom na povoljne ekonomske pokazatelje – više nije ostalo ništa. Što je duže velika koalicija u Berlinu bila za kormilom, to je manje bilo spremnosti da se utvrdi smjer – ili da se barem stvori predodžba o tome kako se pripremiti za budućnost.

Ali zato su se drugima dijelili savjeti o tome što trebaju raditi (pitajte Grke; oni o tome mogu pjesmu napisati…). Dobro, štednja je i u Njemačkoj dobro funkcionirala. Poznata „crna nula" ministra financija Wolfganga Schäublea skupo je plaćena: infrastrukturom koja propada, uništenim ili loše opremljenim školama i sveučilištima, otežanom izgradnjom brzog Interneta.

Ali da se vratimo dobrim brojkama. Nije jačalo samo njemačko gospodarstvo, već i gospodarstva zemalja eurozone (i čitave EU). To je zaista dobra vijest, jer čak je i toliko problematična Grčka u međuvremenu ponovo ostvarila mali rast. Sve više napreduju i druge zemlje za koje se strahovalo – poput Španjolske, Portugala i Irske. Ali na ovom mjestu ipak se moramo zaustaviti s euforijom: jer najproblematičnija zemlja se zove Italija.

O bože, Italija!

Čak ni Talijan Mario Draghi, šef Europske središnje banke (ESB), nije uspio pomoći svojoj zemlji da ponovo ostvari gospodarski rast. A dao je sve od sebe: jer financijska politika njegove kuće je prije svega dar za Italiju. Žalosno je jedino to što ta zemlja nije iskoristila priliku za reforme. Ali Draghijevo vrijeme u ESB-u ističe – i to nije dobro za Italiju. Ta zemlja je europska Ahilova peta, a kada izbije sljedeća eurokriza, vjerojatno će izbiti upravo tamo. Već dvadeset godina talijansko gospodarstvo slabi (Njemačka je u posljednjih osamnaest godina ostvarila rast od 25 posto).

Banke u Italiji su preplavljene lošim kreditima, brojne tvrtke kredite više nisu u stanju vraćati i zapravo su odavno trebale proglasiti bankrot. S druge strane, banke su prestale plaćati dugove, jer znaju da više ništa neće dobiti nazad. To opet opterećuje bilancu banaka. Đavolji krug – a upravo to je kombinacija koja vodi ka novom velikom problemu eurozone.

Da bi se njemački bum nastavio, neophodne su pametne odluke. Opravdano je sumnjati da takvi impulsi mogu stići od onih koji trenutno u Berlinu pokušavaju formirati novu vladu. Ali to što se zna iz dosadašnjeg tijeka pregovora o koaliciji, ne sluti na dobro.