Njemačke banke na teretu poreznih obveznika

S vremenom su u njemačkom bankarstvu nastale tri različite vrste novčarskih ustanova. Tu su kao prvo privatne banke koje opslužuju sve stranke, bave se svim poslovima i djeluju u svim regijama. U pet najvećih ubrajaju se Deutsche Bank, Commerzbank, HypoVereinsbank, Postbank i Dresdner Bank, a one su utemeljene kao dionička društva.

Osim njih djeluju i takozvane kreditne zadruge, odnosno banke osnovane prvenstveno na području poljoprivrede i obrta. Njihova je filozofija bila pomoć bogatih siromašnima: bogati ulažu svoj novac u tu zadrugu, a on se dalje posuđuje siromašnima uz prihvatljive kamate. Tako su nastale i Volksbank i Reiffeisenbank, koje danas sa svojih 1.250 filijala imaju najrazgranatiju mrežu u Njemačkoj.

Državno vlasništvo od skoro 40 posto

1778. godine u Hamburgu je osnovana prva štedionica, Sparkasse, sa zadaćom da kreditira srednje poduzetnike i građane, a njezin prvenstveni cilj nije bio stjecanje profita. Vlasnici tih štedionica su država i savezne zemlje. Takva vlasnička struktura odražava se i na udio državnog vlasništva u cijelom njemačkom bankarstvu. Ono naime iznosi skoro 40 posto.

Taj sustav ima i prednosti i nedostatke. Pozitivno je to što postoje istovremeno dvije velike skupine banaka, javno-pravne štedionice i zadružni kreditni instituti koji daju kredite srednjim poduzetnicima. No, s vremenom su se banke u vlasništvu saveznih zemalja našle na udaru kritike. Preko njih se obavljaju svi financijski poslovi saveznih zemalja, a priča se da prvenstveno služe za zbrinjavanje odsluženih političara. Financijski stručnjak iz Instituta njemačkoga gospodarstva Manfred Jäger smatra da ti prigovori nisu bez temelja, a da je tih banaka ionako previše. On također smatra da se u njihovim upravnim i nadzornim odborima ne bi trebali nalaziti političari koji uglavnom nisu financijski stručnjaci.

Katastrofalna lančana reakcija

U zadnjoj krizi s velikim su se problemima borile upravo te banke, pa su tako BayernLB, WestLB, SachsenLB i druge morale otpisati milijarde i milijarde dugova, koje onda snose vlasnici banaka, odnosno država i savezne zemlje - to jest porezni obveznici. To pak bankare dovodi u napast da ulaze u nekontrolirane rizike, budući da njihove financijske posljedice snosi netko drugi. Kritičari prigovaraju da se na taj način kod banaka u javnom vlasništvu potiče neodgovornost u poslovanju.

S druge strane, Manfred Jäger upozorava što se sve može dogoditi ukoliko se takvim bankama ne pomogne u kriznoj situaciji. Tako je 30-ih godina prošlog stoljeća njemačka država ostavila banke bez pomoći, što je dovelo do kolapsa u bankarstvu, pa time i do potpunog kaosa u opskrbi novcem i kreditima. Drugim riječima: banke se moraju posebno brižljivo kontrolirati i nadzirati, no ako unatoč tome zapadnu u poteškoće treba ih zaštititi. One ne smiju propasti, jer bi to moglo izazvati katastrofalnu lančanu reakciju. A tada bi šteta bila sigurno višestruko veća od svote koju njemački porezni obveznici izdvajaju za svoje banke.