Njemačka vanjska politika i "Merkeličina doktrina"

Za Guidoa Westerwellea je prelazak iz oporbenih klupa na čelo Ministarstva vanjskih poslova bio trijumfalni uspon. Tadašnji predsjednik FDP-a, koji je ranije često ismijavan, svojoj stranci je 2009. s gotovo 15 posto glasova osigurao nevjerojatan izborni uspjeh. Bio je na vrhuncu svoje moći: ministar vanjskih poslova i vicekancelar. No, početak u novom resoru nije protekao glatko, jer se Westerwelle i dalje miješao u unutarnju politiku, a vrlo malo pozornosti posvećivao je vanjskopolitičkim pitanjima.

Zbog pritiska je početkom travnja 2011. dao ostavku kao predsjednik stranke i kao vicekancelar. To mu je omogućilo da se posveti svojim zadaćama šefa diplomacije. "Svatko može primijetiti da je dušom i tijelom uživljen u svoju ulogu ministra vanjskih poslova", hvali ga političar CDU-a Ruprecht Polenz. Westerwelle je angažiran i pokušava ostvariti njemačke interese u sve jače povezanoj Europi, kaže Polenz. "On je s uvjerenjem multilateralan, to znači da se on ne uzda samo u Njemačku. To je za mene vrlo pozitivno. Westerwelle je tijekom mandata vidno napredovao."

Jaka kancelarka - slab ministar vanjskih poslova?

To mišljenje dijeli i politolog Gunther Hellmann. "Westerwelle je postao suveren ministar vanjskih poslova", kaže ovaj politolog sa Sveučilišta u Frankfurtu. "Teško je za jednog ministra vanjskih poslova ubirati bodove kraj kancelarke koja svoju dužnost obavlja vrlo rutinirano."

Osim toga se, zbog Lisabonskog sporazuma, mnoga vanjskopolitička pitanja rješavaju u kacelarskom uredu. Merkel zna jako dobro kako može iskoristiti svoju poziciju i manje ugodne zadaće prebaciti na ministra, kaže Hellmann. To je jasno još od slučaju donošenja odluke oko Libije 2011. Westerwelle je tijekom glasovanja u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda oko uvođenje zone zabrane leta iznad ove sjevernoafričke zemlje ostao suzdržan, kao i Rusija i Kina. Zbog toga je bio na udaru kritike političkih protivnika. No, zapravo su, kaže Hellmann, Merkel i ministar obrane Thomas de Maizière imali utjecaja na ovu odluku. No, oni su se povukli i pustili da samo Westerwelle trpi kritike zbog odluke. "To je bio vješt potez kancelarke, a Westerwelle je već nekoliko puta propustio odigrati dobar potez", kaže ovaj politolog.

Kritika Westerwellea

SPD-ov vanjskopolitički stručnjak Rolf Mützenich se djelomično slaže s tvrdnjama politologa Hellmanna. I on smatra da je Westerwelle tijekom godina dosta napredovao. No, sada na kraju njegovog mandata, kaže da on ne može reći na koja područja je Westerwelle stavio težište. Mützenich tvrdi da Westerwelle nije uspio ostvariti vanjskopolitički koncept predstavljen u veljači 2012. Kinu, Kazahstan i Maleziju je proglasio strateškim partnerima bez obzira što se u tim zemljama ne poštuju ljudska prava i demokratske vrijednosti, kritizira SPD-ovac. Isto vrijedi i za njegove strategije vezane za južnu Ameriku i Rusiju. U Rusiji je Westerwelle propustio ojačati poziciju bivšeg predsjednika Dimitrija Medwedewa, kao i poduprijeti njegov pokušaj stvaranja nove sigurnosne arhitekture. "Pogotovo ne mogu prihvatiti to što uopće nije zauzeo stajalište u kritici izvoza oružja. Smatram da je ministar trebao zauzeti sasvim drugačiju ulogu, pogotovo jer kaže da se zalaže za vanjsku politiku, koja je vođena vrijednostima." Westerwelle je nastupio s obećanjem da će se zalagati za razoružanje, ali to njegovo nastojanje gubi na snazi zbog činjenice da Njemačka sve više izvozi oružje u ratna područja, posebno u zemlje Arapskog poluotoka.

Merkeličina dokrina

U srpnju 2011. je odluka njemačkog Vijeća za nacionalnu sigurnost o izvozu 200 tenkova u Saudijsku Arabiju izazvala negodovanje. Netom prije - u ožujku 2011. - saudijske trupe su umarširale u Bahrein, kako bi kralju pomogle ugušiti ustanak protiv njegove vladavine.

Odluka da se Riad opskrbi oružjem spada u tzv. "Merkeličinu doktrinu". Prema njoj, Njemačka ne šalje vojnike u krizna područja, nego šalje oružje regionalnim silama. Kancelarka je ovu vanjskopolitičku strategiju prvi put pojasnila tijekom govora u zakladi Körber u Hamburgu u listopadu 2011. "Moramo državama, koje su spremne na angažman, to i omogućiti. I jasno kažem: to uključuje i izvoz oružja." U listopadu 2012. Merkel je precizirala u jednom govoru pred pripadnicima njemačke vojske: "Tko se smatra odgovornim za osiguravanje mira, ali ne može svugdje u svijetu preuzeti aktivnu ulogu, on mora pomoći vjerodostojnim partnerima, kako bi oni mogli preuzeti određene zadaće."

Više odgovornosti u svijetu?

SPD-ov političara Rolf Mützenich smatra da je Merkeličina dokrina samo program koji podupire njemačku industriju oružja, koja pati zbog smanjenja njemačke vojske. Ruprecht Polenz, pak, ne odbacuje u potpunosti potrebu za izvozom oružja u Saudijsku Arabiju: "Ne možemo ignorirati da je Saudijska Arabija na granici s Jemenom suočena s prijetnjom", kaže on. Osim toga Iran pomaže šiitskim pobunjenicima u Saudijskoj Arabiji, ni to se ne smije izgubiti iz vida, dodaje ovaj političar CDU-a.

On odbacuje kritiku medija da se Njemačka ne uključuje dovoljno u vojne intervencije. Više od 6.000 njemačkih vojnika je stacionirano u inozemstvu, kaže Polenz. Ni politolog Hellmann ne vidi deficit: "Po mom mišljenju je politika Njemačke, kako se trenutačno definira s obzirom na globalnu odgovornost, u skladu s ulogom, povijesti i mogućnostima Njemačke."

Ministar vanjske politike Westerwelle stoji iza izostajanja intervencija . "Vojne operacije ne smiju biti uobičajen način vođenja politike, one moraju biti iznimka", rekao je Westerwelle. Kaže da mu je draže slušati kritike što dobro odvaguje i oklijeva prije nego što šalje njemačke vojnike na vojne operacije, nego da prima kritike što ih je lakomisleno poslao.