BND je smišljeno vrbovao nacističke zločince

Između 10 i 20 posto suradnika BND-a imali su krv na rukama. To je potresni rezultat studioznog istraživanja Gerharda Sältera: „A to znači da oni nisu naprosto bili neki sporedni članovi nacističke stranke NSDAP, već su aktivno sudjelöovali pa i rukovodili ubilačkim akcijama“. 

Ovaj povjesničar je deset godina proučavao tu temu i detaljno rekonstruirao nacističke biografije brojnih suradnika njemačke tajne službe. Na početku je postavio pitanje: Kako je bilo moguće da se u BND uvuku pojedini nacistički zločinci? Njegov zaključak glasi da se nitko nije uvukao u tajnu službu, već je ona imala rukovodstvo koje je to htjelo i aktivno provodilo. Sälter je imao pristup tajnim dokumentima kao član komisije za istraživanje povijesti BND-a u razdoblju od 1945. do 1968..

Sudionik zločina u Francuskoj

Prema povjesničarevim saznanjima, kasniji suradnici njemačke tajne službe su u lipnju 1944. sudjelovali u ubijanju 642 muškarca, žena i djece u francuskom mestu Oradur-sur-Glane. To je bio jedan od najtežih ratnih zločina u okupiranoj Francuskoj.

Jedan od odgovornih za taj zločin bio je Helmut Schreiber, suradnik BND-a od 1957. do 1980. On je bio član stožera SS divizije „Reich”, koja je 1944. ostavila krvav trag na jugu Francuske. Povjesničar Sälter kaže da su upravo pripadnici ove divizije u Trećem Reichu važili kao radikalizirani ideološki ratnici poznati po okrutnosti.

Prije angažmana u ovoj diviziji Schreiber je bio član SS-ovih odreda mrtvačkih glava koji su bili zaduženi za upravu i nadzor koncentracijskih logora. On je bio angažiran u Buchenwaldu. U okupiranoj Poljskoj je bio prekomandiran u geto Lubin, a potom u Operativnu grupu B, koja je na istoku išla iza Wehrmachta i ubijala Židove – stotine tisuća ljudi je tako ubijeno. 

Bez svesti o nezakonitosti

Više od 30 kasnijih suradnika njemačke tajne službe BND bili su za vrijeme Drugog svjetskog rata članovi takvih formacija, ozloglašenih “Einsatzgruppen”. Jedan od njih je Gustav Grauer. On je 1941. u Operativnoj grupi A bio zamjenik komandanta jedne jedinice. Operativna grupa A je za nekoliko mjeseci u baltičkoj regiji ubila 130.000 civila, prije svega Židova. 

Među žrtvama su bili djed i baka Jorama Bejaranoa: “Osjećam bijes. Ako netko nekoga postavi na poziciju, a zna što je radio, onda i on postaje kriv”. Ali Sälter kaže da svijest o počinjenoj nepravdi i krivici u BND-u nije postojala ni u tragovima: „Nije postojala svijest o tome da nije bilo u redu pobiti milijune Židova ili činiti masakre u skoro svakoj europskoj zemlji. To jednostavno nije postojalo. A uvijek kada bi to prigovorio neko izvana, stalno se govorilo da je to pretjerano, da su to pogrešno predstavljena zbivanja”. 

Gelen je očito htio novu Reichovu centralu za sigurnost

Reinhard Gehlen je 20 godina vodio organizaciju koja je nazvana po njemu, a onda je 1956. postao suradnik BND-a. On je očigledno ciljano vrbovao bivše pripadnike SS-a i Gestapoa iz nacističkog terorističkog aparata.

Sälter kaže da je Gehlen htio „stvoriti instituciju na čijem bi čelu bio on, a koja bi obuhvaćala i inozemnu i domaću obavještajnu službu kao i političku policiju s izvršnim ovlastima“.

Međutim, prema Sälteru, Amerikanci, koji su u početku kontrolirali njemačka inozemnu obavještajnu službu, nisu htjeli novi „Reichssicherheitshauptamt“ – tako se zvala centrala terora u nacističkom Berlinu, koja je organizirala Holokaust i odgovorna je bila za brojne ratne zločine. 

Sälter međitim također ističe da Amerikanci nisu spriječili sve brojniji angažman bivših suradnika nacističkog sigurnosnog aparata, dijelom zbog hladnoratovske logike – novi neprijatelj je bio Sovjetski Savez.

„Četiri laži“ BND-a

Obavještajna služba je 1956. postala njemačka savezna institucija potčinjena kancelaru. A to je značilo da bi mnogim suradnicima s nacističkim dosijeima bar tada njihova prošlost mogla postati prepreka za zapošljavanje u BND-u. Ali nije bilo tako.

Šef BND-a Gehlen je na sva pitanja iz kancelarovog kabineta rutinski odgovarao: Njih je „samo jedan posto, svi su denacificirani, svi provereni i svi su ok – a to su četiri laži“, kaže Sälter. Skoro kod svakog novog suradnika sa sumnjivom prošlošću ove laži su bile djelotvorne. Kancelar se zadovoljavao takvim odgovorom. 

Adenauer nije intervenirao

Povjesničar Klaus-Dietmar Henke, glasnogovornik Nezavisne komisije, smatra da je kancelar Konrad Adenauer trebao intervenirati zbog skandalozne kadrovske politike. Politička kontrola bila je u rukama šefa kancelarovog ureda Hansa Globkea.

Ali i on je dolazio iz izvršnog aparata Trećeg Reicha. „Bio je glavni arhitekt pravnog opravdavanja progona i ubojstava europskih Židova i bio je suučesnik u Holokaustu. Dakle, nije bio tako daleko od ljudi koje je zapošljavao BND“, kaže povjesničar Henke.

A nije intervenirao ni kancelar. Henke kaže da razlog treba tražiti u njegovom stranačkom interesu, jer je BND usmjerio na špijuniranje centrale socijaldemokratske opozicije. Adenauer nije htio zatvoriti si taj kanal informacija. 

Stalna opomena 

BND je jedna od posljednjih njemačkih institucija koja je preispitala svoj poslijeratni kontinuitet s vremenom nacional-socijalizma. A prema rezultatima istraživanja, taj kontinuitet je bio veći nego u bilo kjojoj drugoj instituciji. Predsjednik današnjeg BND-a Bruno Kahl smatra da su rezultati opomena kako se ništa ne smije zataškivati.

Ali sadašnja služba je spremna: „Imamo visoke standarde pri zapošljavanju novih ljudi. Dobro ih provjeravamo. Tako se može isključiti dosta toga, na primjer ekstremistički angažman, takva nastojanja ili sklonosti“ 

Povjesničar Sälter zahtijeva da se svi dokumenti učine dostupnim i drugim znanstvenicima, kako bi uvidom u akte mogli biti proučeni svi nedostaci u obavještajnom radu njemačkih službi.

dd/Christine Rütten/tagesschau

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu