Njemački učenici nam ne nedostaju – berlinsku školu pohađaju samo strana djeca

Veliki odmor u školi Eberharda Kleina. Mladići i djevojke naviru u skupinama iz lijepe zgrade od cigle vani u sunčano dvorište. Djevojčice se smiju, moderno odjevene, s maramama protkanima blistavim nitima. Dječaci trče za nogometnom loptom. Komešanje i jezična šarolikost: turski, arapski, bosanski. Tek gdjekad se u razgovoru čuje pokoja njemačka riječ. Školu u berlinskoj četvrti Kreuzbergu pohađa 340 učenika i svi su stranoga porijekla. Prije otprilike godinu dana i posljednje dijete njemačkog porijekla ispisalo se iz škole.

Bern Böttig dugo je raspravljao s roditeljima, ali ih nije uspio razuvjeriti. Čovjek s bijelom bradom gotovo je 30 godina ravnatelj te škole. On zna da njemački roditelji imaju zamjerke na nju: „Roditelji smatraju da djeca ovdje premalo nauče. Drugi razlog je naravno u tome da se njemačka djeca ovdje jednostavno ne osjećaju više kod kuće. Najkasnije nakon pola godine takva djeca dolaze k meni, jer imaju osjećaj da više ne razumiju jezik na školskom igralištu ili u razredu, njemački se još govori jedino u nastavi. Zatim se pretpostavlja da je to škola u kojoj stalno vladaju kaos i nasilje. No, to uopće nije naš problem. Naš problem je prije njemački jezik.“

Često ni roditelji ne znaju njemački

A u cilju njegovog poticanja u školi ima i dodatnih jezičnih tečajeva, manjih razreda i cjelodnevne nastave koju vode učitelji i socijalni pedagozi. Često ni sami roditelji ne znaju dovoljno njemački pa su preopterećeni domaćim zadaćama, kao na primjer roditelji Cigdem. 13-godišnjakinja nosi tirkizno plavu maramu, rođena je u Njemačkoj i pohađa sedmi razred. Njezin je njemački toliko slab da najradije razgovara na turskom: „Njemački učenici nam ne nedostaju. Nekako se bolje razumijemo s arapskim ili stranim kolegama. Osim toga, u našoj školi se ne pravi budalom onoga tko nosi maramu, kao recimo ja. Nijemci to često ne razumiju.“

Ravnatelj Böttig pokušava razuvjeriti učenike od takvog skeptičnog shvaćanja. Povremeno priređuje zajedničke projekte s njemačkom djecom iz drugih škola: školske proslave, programe razmjene, zajedničke izlete. Cilj je zajedničko upoznavanje i rušenje predrasuda. Tako su se već razvila prava prijateljstva, kaže 56-godišnjak. Tako si učenici često međusobno pomažu izvan škole, kao na primjer kod pisanja prijava za daljnju izobrazbu ili posao. Jer, sa završetkom škole kod mnogih mladih, posebice stranoga porijekla, tek nastaju stvarni problemi: „Kada učenici ovdje završe školu, samo jako mali dio njih ide dalje u gimnaziju da položi maturu. Većina ih završi na burzi rada, a samo mali dio njih nađe i mjesto za daljnju naobrazbu.“

Rastrganost između zemlje porijekla i Njemačke

A konkretno u Berlinu riječ je o oko 60 posto mladih koji nakon škole ne nađu mjesto za nastavak izobrazbe. Dvije trećine ih je stranog porijekla. Sulejman se nada da neće pripadati toj skupini. 17-godišnjak pohađa 10. razred, a prosjek ocjena mu je odličan. U Njemačku je došao s 12 godina, a uz pomoć ravnatelja Böttiga u nekoliko godina je svladao njemački i postao jedan od najboljih u razredu. On će biti prvi u svojoj obitelji koji će završiti školu: „Nadam se da ću postati auto-mehaničar. Znam da postoji puno ljudi koji će se prijaviti za školovanje u tom zanimanju, a tu ih je i puno koji govore njemački bolje od mene. To je tako: u Turskoj nas tretiraju kao Nijemce, jer živimo u Njemačkoj, a ovdje u Njemačkoj tretiraju nas kao strance. Takoreći, nigdje nismo kod kuće.“

Ta rastrganost simptomatična je za mnoge učenike škole Eberharda Kleina. No, Sulejman u tome vidi i stanovitu šansu: on je, kako kaže, dio njemačkog društva, samo s dodatnom kulturnom pozadinom. Sulejman je uvjeren u to da ljudi u budućnosti neće toliko paziti na njegov naglasak, već će naučiti cijeniti njegovo dodatno znanje i iskustva iz druge kulture.