Njemačka privreda i Bjelorusija: tko gubi zbog sankcija?
28. svibnja 2021
Zbog prinudnog sletanja aviona kompanije Ryan-Air u Minsk, Europska unija je već blokirala investicijski paket za Bjelorusiju u iznosu od tri milijarde eura, a očekuju se i druge ekonomske sankcije protiv režima vlastodršca Aleksandra Lukašenka.
Njemačka je, pored Poljske, najveći trgovinski partner Bjelorusije u EU. Međutim, prema navodima Odbora njemačke privrede za Istok, Bjelorusija je na 60. mjestu njemačkih izvoznih tržišta i na 75. mjestu kada je reč o uvozu u Njemačku. Bilateralna trgovina se od 2018. godine neprestano smanjuje, ne samo zbog pandemije korona-virusa, već i zato što konkurentnost bjeloruske privrede slabi.
Trgovinski promet između dvije zemlje 2020. godine je iznosio 1,9 milijardi eura. Usporedbe radi, susjedna Litvanija, zemlja s 2,8 milijuna stanovnika, ima trostruko veći obujam trgovine s Njemačkom od Bjelorusije u kojoj živi 9,3 milijuna ljudi.
Kakvi gubici prijete?
Ako dođe do pada bilateralne trgovine, u slučaju daljnjih ekonomskih sankcija EU-a i mogućih kontramjera Minska, njemačka privreda to gotovo ne će ni osjetiti. Pogođene bi jedino bio relativno mali broj firmi koje naročito blisko surađuju s Bjelorusijom.
Ali i obim ekonomskih gubitaka koji prijete Lukašenkovom režimu, takođe bi bio ograničen. Prema podacima Njemačke državne agencije za vanjsku trgovinu (Germany Trade & Invest - GTAI), Njemačka je u 2019. godini činila samo 3,9 posto ukupnog bjeloruskog izvoza, a proizvodi „Made in Germany" činili su samo 4,5 posto bjeloruskog uvoza.
Mnogo važnije prodajno tržište za Bjelorusiju 2019. godine bila je Velika Britanija, sa sedam posto, i prije svega tržište Ukrajine sa 12,6 posto. Ukoliko bi se te dve zemlje pridružile sankcijama EU-a sa svojim mjerama, to bi imalo znatno veći utjecaj na Minsk.
Da li su sankcije „Belaruskaliju“ moguće?
Prema podacima Odbora njemačke privrede za Istok, gotovo dvije trećine njemačkog izvoza u Bjelorusiju čine mašine, kemijski proizvodi, kao i automobili te dijelovi za motorna vozila. Oporavak svjetske privrede nakon korona krize, njemačkim izvoznicima bi lako nadoknadio gubitke koje bi mogli pretrpjeti na malom bjeloruskom tržištu.
Bjeloruski izvoz u Njemačku čine prije svega željezo, čelik, sirovine i kemijski proizvodi. Za Lukašenkov režim bi veoma bolne bile sankcije protiv državnog proizvođača umjetnog gnojiva „Belaruskali“. U svijetu je malo tako velikih proizvođača umjetnog gnojiva na bazi kalija.
No, je li EU spremna ulaziti u rizik uvođenja ograničenja „Balaruskaliju“? To bi naime moglo dovesti do velikog rasta cijena na svjetskom tržištu i štetilo bi domaćim poljoprivrednicima. Osim toga, Lukašenkov režim bi na sankcije EU-a mogao odgovoriti prodajom sirovina drugim zemljama.
S druge strane, sjedište jednog drugog velikog proizvođača kalijskog umjetnog gnojiva je u Njemačkoj. Riječ je o firmi „K+S“ koja uz već sadašnju veliku proizvodnju raspolaže i s vrlo obećavajućim opcijama u Kanadi. Osim toga je vrlo vjerojatno da ruski gigant „Uralkali“, i pored sve solidarnosti Moskve s Minskom, ne bi propustio priliku jačanja uloge na profitabilnom tržištu i pokrio dodatnu potražnju iz EU-a.
Može li Lukašenko zaustaviti dotok nafte i plina?
Da bi nanijeo štetu Njemačkoj i drugim zemljama EU-a, Lukašenkov režim bi, u mogućem „ratu sankcijama“, teoretski mogao blokirati rusku opskrbu EU-a energijom, koje ide preko bjeloruske teritorije. Odbor njemačke privrede za Istok nedavno je izrazio zabrinutost zbog dešavanja u Bjelorusiji i izričito ukazao na „važnu ulogu koju ta zemlja ima u tranzitu iz EU-a ka Rusiji i obrnuto." Tu se prije svega misli na plinovod „Jamal" i naftovod „Družba“. Na toj trasi su uz to i važne prometnice za željeznički teretni promet.
No djelomičnom ili potpunom blokadom tranzita, Minsk bi ozbiljno ugrozio interese i devizne prihode Rusije. Zato takav scenarij nije vjerojatan, to tim više što Lukašenkov režim sve više zavisi od Moskve. A osim toga bi blokada željezničkog prometa štetila i jednom drugom važnom partneru – Kini. Dio svog izvoza za Europsku uniju Kina prevozi željeznicom.
Ali čak i kada bi se dogodilo nezamislivo i Lukašenko Europi doista „zatvorio ventil za plin“, tokom ljeta ne bi bilo problema s opskrbom. A da bi se za zimu napunila europska podzemna skladišta plina, ruskom energetskom koncernu Gazprom dovoljan je i postojeći plinovod Sjeverni tok 1, koji ide preko Baltika, kao i plinovodi koji idu kroz Ukrajinu. Pored toga, Europljani bi mogli više kupovati od drugih dobavljača, uključujući i američki tekući plin (LNG).
Što se tiče opskrbe naftom preko naftovoda „Družba“, iskustvo sa zagađenjem s kloridima iz 2019. godine pokazalo je da Njemačka bez problema i bez većih ekonomskih gubitaka može dva mjeseca ili duže bez tog naftovoda, posebno kada se isporuka nastavi morskim putem, iz ruske luke Ust Luga.
Lukašenkov režim dakle nema realnih mogućnosti prijetiti Europskoj uniji. Minsk nipošto nije u stanju voditi „rat sankcijama“ s EU-om, a posebno ne s njenom najjačom privredom Njemačkom - čak i ako bi bio blokiran tranzit ruskih izvora energije.