Njemačka mora platiti odštetu

Razlog za ovu tužbu energetskih koncerna koji u Njemačkoj imaju atomske elektrane jest nagla promjena politike eksploatacije atomske energije koju je objavila njemačka kancelarka Merklel neposredno nakon nesreće u Fukušimi - i jedva godinu dana nakon što je s energetskim koncernima bilo dogovoreno nešto posve drugo.

Koncernima je moralo biti jasno kako ova zemlja želi odustati od dobivanja električne energije iz atomskih reaktora. Još 2000. su se koncerni tako dogovorili s tadašnjom vladom (socijaldemokratskoga) kancelara Schrödera i dvije godine kasnije je usvojen i odgovarajući zakon. U njemu je propisano koliko će električne energije koncerni još smjeti proizvesti u svojim atomskim elektranama prije nego što se one definitivno ugase i demontiraju.

Ali kad se ta granica počela opasno približavati, godine 2010. su energetski koncerni od vlade (to je bio već drugi mandat kancelarke Merkel) zatražili "produženje". Njemačka vlada je izašla u susret energetskim koncernima i zakon je promijenjen: po njemu, neke od atomskih elektrana bi mogle raditi i 14 godina duže nego što je bilo predviđeno.

Ne, malo da, onda opet ne...

U ožujku 2011. se onda dogodila katastrofa u japanskoj Fukušimi: naravno da nema atomske elektrane u Njemačkoj koju bi mogao pogoditi tsunami, ali ih ima na područjima na kojima su mogući potresi. Čak i kada je riječ o "sigurnim područjima"  nema toga geologa koji će htjeti reći da je i tamo potpuno nemoguće pomicanje tla. A kako se vidjelo u Fukušimi, nikakva ljudska tehnika i mjere sigurnosti se ne mogu mjeriti s prirodnim silama.

Već i zbog raspoloženja u javnosti, kancelarka Merkel je samo nekoliko dana nakon nesreće u Fukušimi naredila moratorij na rad atomskih elektrana. To je bila isprva privremena mjera kako bi se detaljno provjerila sigurnost u njemačkim atomskim elektranama i osam od tadašnjih 17 takvih elektrana u ovoj zemlji nisu radile tri mjeseca. U kolovozu iste godine je opet promijenjen zakon u kojem su poništeni svi ustupci koje je Merkeličina vlada učinila koncernima i opet se došlo do toga da do kraja 2022. u Njemačkoj neće biti više niti jedne atomske elektrane u pogonu.

Po mišljenju tri energetska koncerna koji u Njemačkoj imaju atomske elektrane - Eon, RWE i švedski državni koncern Vattenfall - takva je odluka praktično oduzimanje njihove imovine i Ustavni sud im je ovog utorka (6.12.) načelno dao za pravo. Doduše, postoji još jedan koncern koji posjeduje atomske elektrane EnBW (Energie Baden-Württemberg), ali obzirom da su njegov većinski vlasnik općine i savezna pokrajina Baden-Württemberg, on nije sudjelovao u tužbi. A zapravo, odluka Ustavnog suda se tiče i njega jer će vlada opet morati promijeniti zakon.

Koncernima slijedi odšteta

Naravno, za suce je bilo najspornije što vlada u Berlinu vodi ovakav "cik-cak" smjer u energetskoj politici. Ako je 2010. još utvrdila da ovdašnje atomske elektrane poštuju sve mjere sigurnosti tako da im je produžila rok eksploatacije, onda niti Fukušima nije mogla promijeniti tu činjenicu. Utoliko se Berlinu nalaže i da koncernima plati "primjerenu" odštetu za atomske elektrane koje moraju biti isključene.

Nije slučajno što i njemački mediji pojam "primjerenu" u ovoj odluci Prvog senata Ustavnog suda koju je objavio njegov potpredsjednik Ferdinand Kirchhof redovito stavljaju između navodnika. Ustavni sud naravno da nije instanca koja odlučuje o eurima i centima nego tek objavljuje načelnu odluku. A energetski koncerni su u svojim procjenama gubitka zbog zatvaranja atomskih elektrana bili prilično lake ruke: Eon tvrdi da tako gubi oko osam milijardi eura, Vattenfall se žali zbog gubitka 4,7 milijardi, RWE nije naveo iznos, ali stručnjaci procjenjuju da bi to bilo još nekih šest milijardi eura. Sve u svemu, oko 19 milijardi eura.

S druge strane, lako se može dogoditi da država - odnosno porezne platiše Njemačke neće platiti koncernima niti centa i istovremeno će morati platiti kud i kamo više od pukih dvadesetak milijardi. Naime, nije sporno da Njemačka više ne želi električnu energiju iz atomskih elektrana u ovoj zemlji i da će one morati biti demontirane. Ali kalkulacija kod atomskih elektrana je prilično specifična: one su razmjerno skupe u gradnji, razmjerno jeftine u proizvodnji struje i onda praktično neuračunljive u konačnoj likvidaciji elektrane - da i ne govorimo o slučaju nesreće.

Možda ni centa, ali ipak teške milijarde

Naime likvidacija atomske elektrane znači da se praktično svaki njezin dio mora otkloniti kao specijalni, radioaktivni otpad. Naravno da su koncerni prisiljeni već u eksploataciji "stavljati na stranu" novac za likvidaciju atomskih elektrana i tu se nakupilo oko osamdesetak milijardi eura. Ali s tim novcem ima dva problema: on se u koncernima praktično vodi kao "obična" amortizacija tako da je on ostajao u koncernima da s njime rade što hoće - do dana kad se nuklearka treba ukloniti. Tek se nedavno uopće počelo raspravljati o nekakvoj zakladi gdje bi i država gledala, gdje je taj novac i koliko se tamo skupilo.

Drugi problem je daleko veći: tih osamdesetak milijardi sasvim sigurno neće biti niti izdaleka dovoljno za uklanjanje svih atomskih elektrana u Njemačkoj. Tu zapravo još niti ne postoji konačno odlagalište atomskog otpada, a koliko će ono koštati - to će sigurno biti golem iznos. Zapravo bi energetski koncerni bili i više nego sretni da im se odšteta koju propisuje Ustavni sud "prelomi" s troškovima likvidacije elektrana, ali o tome se tek trebaju voditi pregovori.