"Njemačka treba platiti ratnu odštetu i bivšoj Jugoslaviji"
9. studenoga 2018
DW: Atena i Varšava smatraju da pitanje reparacija nije okončano. Što su najvažnije razlike u reparacijskoj politici i dužnosti kada je riječ o Grčkoj i Poljskoj?
Karl Heinz Roth: Uništavanja u Poljskoj su bez sumnje bila najveća. Tamo su Nijemci postupali sa sustavnim planiranjem, s generalnim planom za Istok. Htjeli su germanizirati Poljake. Drukčije je bilo u Grčkoj, gdje su Nijemci samo htjeli smjestiti mornaričke i zračne baze u Solunu i na Kreti. Tražili su i mogućnost kolaboracije. No, odlučnost otpora ih je pregazila i onda su bezumno počinili masakre, iza kojih, doduše, nije bilo plana.
Uz to dolaze brojke. U Poljskoj su nacistički okupatori ubili 5,4 milijuna civila, u Grčkoj - 330.000. Kvantitativna razlika se odnosi i na druge aspekte. Kako Poljska, tako je i Grčka doživjela sudbinu takozvanih malih saveznika. Oni su, kada je riječ o reparacijskoj politici, gurnuti na rub i to je tako ostalo do danas.
U svojoj knjizi o reparacijama za Grčku, počeli ste s dužničkom krizom i ideja Vam je bila da se taj današnji dug poravna okupacijskim obveznicama, koje je grčka narodna banka bila prisiljena kupiti za vrijeme okupacije. Koliko je realističan bio taj prijedlog?
Bilo je u njemu nečega, ali sam ja od njega odstupio. Prijedlog potiče, između ostalog, od ekonomista koji su podsjetili njemačku vladu na veliki otpis dugova. Londonskim sporazumom o dugovima, Saveznoj Republici Njemačkoj je otpisano više od 50 posto svih dugova. Sada smatram da se radi o različitim problemima. Odšteta je etički problem i ne smije biti povezan s aktualnim gospodarskim problemima. U novom izdanju diskutiram i s ekonomistima koji su u svojim proračunima reparacijskih dugova pošli od vrijednosti uništenog i humanitarne štete pa su to pretvorili u fiktivan kredit i onda dodali kamatu
Do kojih brojki ste došli?
Osnovna vrijednost svih uništavanja i štete iz Drugog svjetskog rata za koju su odgovorni Nijemci je nešto manja od 500 milijardi dolara prema stanju cijena iz 1938. To je danas gotovo 7,5 bilijuna eura bez kamata. Za Poljsku smo izračunali 78 milijardi dolara za 1938. To je danas bilijun eura. Za Grčku je današnji iznos 190 milijardi eura. Pošto nismo računali kamate, u slučaju Grčke je to dosta manje od službenih brojki koje se kreću oko 380 milijardi eura. Neće biti moguće da se taj dug poravna u tom obujmu. Uvijek će se raditi samo o poravnanju malog dijela, možda desetine ili petine, jer Njemačka ima obvezu da plati tu odštetu.
Njemačka vlada priznaje moralnu krivicu za nacističke zločine, ali pitanje reparacije smatra zaključenim. Kaže da bi udovoljavanje zahtjevima jedne zemlje bilo kao da se otvara Pandorina kutija.
Ta kutija se mora otvoriti. To mogu biti samo prvi koraci, u pravcu Grčke i Poljske. Ima još zemalja u kojima su pokrenute slične inicijative: Češka, Mađarska, Italija, bivša Jugoslavija i drugi. Mislim da se tu radi o multilateralnom rešenju. Optimalan bi bio zajednički postupak Grčke, Poljske, bivše Jugoslavije, Italije i drugih na jednoj multilateralnoj konferenciji kao priključak ugovoru 2+4. Taj ugovor je faktički bio mirovni ugovor iz kojeg je izostavljeno pitanje reparacije. To je bila odluka na štetu država koje ga nisu potpisale. U tom slučaju on za te zemlje nije obvezujući. To je jasno u smislu međunarodnog prava. To zna i njemačka vlada. Ona zna da reparacijski dug ne zastarijeva. On nije vraćen, on je i dalje otvoren. Berlin se najviše pribojava da će "mali saveznici" nastupiti zajednički. Postoji i tijelo za to, to je OESS. On ima arbitražnu komisiju koja očigledno još nikada nije ni sazvana. A njena prednost bi bila u tome da i zemlje koje nisu u EU-u, kao što su Bjelorusija ili Ukrajina, dođu za pregovarački stol.
Dr. Karl Heinz Roth, povjesničar, politički analitičar i liječnik, radi u Zakladi za socijalnu povijest 20. stoljeća u Bremenu.