#NisamPrijavila: Žene u Srbiji podižu glas

DW: Za manje od dva dana objavljeno je preko petnaest tisuža tvitova pod haštagom #NisamPrijavila. Šta Vam to govori?

Sanja Pavlović: To govori da su žene odlučile pregovoriti o onome što im se dešava, o nepravdi u okviru institucija i iskustvima zašto ne prijavljuju nasilje. Kroz tvitove vidimo da je veliki problem u neposrednoj okolini žena, u ljudima koji su bliski, kojima često najprije kažemo šta nam se desilo. To su roditelji, rođaci, prijatelji, susjedi… već tu postoji veliko nerazumevanje, umanjivanje nasilja, krivljenje žrtava. Drugi dio tvitova odnosi se na žene koje nisu imale povjerenje u institucije, ili su se obratile, a naišle na osudu sličnu onoj u svojoj okolini.

DW: Da li je „zašto nisi prijavila“ nasilje ili silovanje najgluplje pitanje koje se može postaviti ženi?

Pavlović: To je jedno od najmanje adekvatnih pitanja i od onih koja najviše demotiviraju žene. Tim pitanjem se odgovornost opet prebacuje na nju, da ona mora nešto uraditi i opet nešto zavisi od nje, a zapravo cijeli sustav nije na njenoj strani.

DW: Što je s onima koje su daleko od tvitera i haštagova, koje šute i trpe?

Pavlović: Otvaranjem teme i slušanjem autentičnih ispovijesti žena otvara se put i do onih koje sada nisu u mogućnosti progovoriti. Mnoge žene koje se sada javljaju pišu da prvi put javno govore. To je već veliki pomak. Cijela godina je obilježena nevjerojatnim iskazima žena koje prvi put slušamo u javnosti i krajnje je vrijeme da ih zaista čujemo, da promijenimo naš odnos prema nasilju nad ženama.

DW: To bi bio najbolji scenario, ali to sigurno ne ide preko noći.

Pavlović: Ne ide preko noći, ni ova godina nije došla preko noći. Imali smo mnogo slučajeva širom svijeta pa i u Srbiji, gdje su razne žene mnogo doprinijele da dođe do ovog momenta. Ne možemo očekivati da će društvo i institucije preko noći promeniti odnos, ali sada žene stoje solidarno jedne s drugima. Kolektivna ženska snaga nažalost proizlazi iz kolektivne traume žena, ali mi se čini da će to pojačati pritisak na institucije i da će morati doći do promjena.

DW: Sva ispitivanja pokazuju da je ogroman broj žena iskusio nasilje, često u vezi. Teško je podnošljiva misao, ali da li mi kad izađemo na ulicu hodamo među ženama koje su žrtve, i s druge strane nasilnicima i onima koji seksualno zlostavljaju žene?

Pavlović: Nažalost je tako, ali se i o tome šuti. Ne reagira se na ono što se vidi, to se potiskuje. To je obrambeni mehanizam ljudi. Jer, kada svatimo razmjere nasilje prema ženama mi moramo duboko preispitati i vlastitu ulogu u društvu, ulogu muškaraca koji su nam bliski, žena s kojima smo u kontaktu. To je duboko preispitivanje na osobnom nivou, ali i na kolektivnom.

DW: Spomenuli ste „žensku snagu“ i solidarnost. Što mogu uraditi muškarci?

Pavlović: Mnogo toga. Ako izuzmemo one koji direktno čine nasilje o kojem žene govore – svi drugi mogu preispitati svoje ponašanje i da li su nekada u životu nešto slično radili. Nasilje nije samo fizičko, već počinje od seksističkih takozvanih šala i komentiranja žena. Muškarci mogu preispitati doprinos kulturi nasilja. S druge strane, mogu razumjeti žene, mogu im pružiti podršku. A podrška je potreba. Žene su često rekle da nikome nisu ispričale šta ih je snašlo jer su se bojale da će njihov otac ili brat napasti nasilnika. Nije ideja da se vraćamo u kulturu nasilja, da muškarci samovoljno donose odluke, već da pitaju žene kako im mogu dati podršku, trebaju ih saslušati.

DW: Počelo je pričom mlade političarke Nine Stojaković koja je na Twvitteru navela da je njenu sestru mladić duže od godinu dana psihički zlostavljao i tukao. Ali, prema njenim navodima, ona jeste prijavila nasilje. Policiju to izgleda nije zanimalo.

Pavlović: Nažalost sve zavisi od pojedinaca u institucijama. Ima sjajnih, obučenih, spremnih da rade svoj posao kako treba. Ima međutim i onih koji to odbijaju, koji se vode predrasudama, vlastitom mržnjom prema ženama, i ne samo da krše zakone već tako bukvalno utječu na život žene – na to hoće li ona na kraju biti ubijena ili neće. Kad policija ne reagira adekvatno, žene se mogu obratiti unutrašnjoj kontroli, mogu zaobići policiju i podnijeti kaznenu prijavu tužiteljstvu. Ali, ipak je važno da ovako javno govorimo i vršimo pritisak na sve da rade svoj posao.

DW: I ranije se dešavalo da je navodni nasilnik imenovan, kao u ovom slučaju. Tada vidimo podršku za žrtvu i javni linč inkriminiranog. Ima li načina da se čuva pretpostavka nevinosti, a da se istovremeno podrži žrtva?

Pavlović: To zavisi od institucija. Ako one promijene odnos prema nasilju i vode procese kako treba, štiteći i vjerujući žrtvama, onda neće dolaziti do potrebe da se javnost obavijesti. Jer, ovdje institucije ne reagiraju pa žene imaju potrebu da same progovore u javnosti radi vlastite traume, ali i da bi zaštitile druge žene jer znaju da institucije neće.

DW: Ako je pola populacije u riziku od ovakvog nasilja, i ako mnoge žene odlično znaju što to znači, kako objašnjavate da to nije velika tema za političare?

Pavlović: To je žensko pitanje koje se često zloupotrebljava od strane političara kako bi prikupili bodove. Istina, mi u Srbiji zaista imamo dobre zakone, posebno o nasilju u obitelji. Dakle, postojala je politička volja makar na nivou približavanja EU-u da se nešto promijeni. Ali zakoni često ostaju mrtvo slovo na papiru.

DW: Zakoni su jedno, ali narativ u javnosti drugo. Čak i ako se radi o političkim poenima, zar nije dovoljno veliko biračko tijelo koje bi se moglo pridobiti ovom pričom?

Pavlović: Svakako jeste, ali nismo došli do nivoa svijesti da se to smatra društvenim problemom. I dalje se smatra nečim na margini. Nema svijesti koliko nasilje prema ženama utječe na cijelo društvo, na ekonomiju, na razvoj društva. Čini mi se da političari to ne razumiju pa zapostavljaju cijelu priču.

Razgovor vodio: Nemanja Rujević

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu