Nikad dosta autića
8. prosinca 2012
Proizvođač modela automobila Siku iz Sauerlanda je proživio uspone i padove. Dolaskom računala i raznih simulacija, gdje se i u dječjoj sobi može "voziti" gotovo prava Formula 1, izgledalo je da posustaje zanimanje za "autiće" kakve su generacije dječaka "ganjali" preko čitavog stana.
Ali trend se opet vratio "pravim" modelima. Osobito sad pred Božić vlada golema navala, ali i inače se direktorica Britta Sieper ne može požaliti. Konačno, po broju prodanih automobila Siku s lakoćom spada u sam svjetski vrh - 15 milijuna komada i to u šezdesetak zemalja diljem svijeta.
Nakon vrludanja sa vlasništvom, na čelu Sikua je opet jedna Sieper, članica obitelji Richarda Siepera koji je još 1921. u Lüdenscheidu otvorio ljevaonicu cinka. Nakon Drugog svjetskog rata, 1951. je umjesto za privredu, počeo proizvoditi igračke da bi vrlo brzo ustanovio kako najbolje idu - autići. U Njemačkoj se proizvode sastavni dijelovi, od poklopca motora do točkova, a modeli se sastavljaju u pogonu u Poljskoj. Postoji još jedna proizvodna linija u Kini. Sve u svemu, ovaj proizvođač zapošljava oko 650 djelatnika.
Stotine starih, novih - i tajnih modela
Ako se direktoricu pita, koliko različitih modela autića proizvodi njena tvornica i koliko ih je proizvodila u njenoj šezdeset godina dugoj povijesti čak i njoj nije lako dati odgovor. Najlakše bi bilo odgovoriti - "gotovo sve", jer trenutno u katalogu ima gotovo 500 modela, a ljetos je otvoren i muzej u tvornici gdje je izloženo preko 3.500 modela - i to je tek djelić onoga što je izašlo iz te tvornice.
Štoviše, ne samo da se proizvode gotovo svi poznatiji modeli današnjice i glasoviti "oldtimeri", u tvornici se već priprema proizvodnja i automobila koji se još niti ne nalaze na cestama. Jer Siku tijesno surađuje sa gotovo svim važnijim proizvođačima "pravih" automobila i priprema proizvodnju modela još i prije nego što su oni predstavljeni javnosti.
Naravno, to je stvar vrhunskog povjerenja između proizvođača automobila i igračaka. Na primjer, poznato je kako će slijedeće godine Mercedes predstaviti novi model svojeg najluksuznijeg modela, S-klase. Tako i u tvornici igračaka postoji čitav sustav provjera i zaštite podataka, a u konstrukcioni odjel smije samo šačica suradnika sa posebnom propusnicom. Jer mnogi fotoreporteri i urednici automobilskih časopisa bi bili spremni dati svoju desnu ruku za fotografiju još potpuno tajnog dizajna - a nije isključeno da u Sikuu već znaju i najsitnije detalje tajnog dizajna.
Klinci sa navršenih šezdeset godina
Britta Sieper ne želi niti govoriti o tome što znaju jer je i proizvođačima automobila veoma stalo da igračka bude što vjernija kopija vozila kojeg će proizvoditi. Logika je jasna: takav model je i dobra reklama, a ako sin hoće model, tata će možda kupiti i "pravi" auto. Mada se i fascinacijom Sikua na detalje modela i tu trend pomiče u drugom smjeru: tata će kupiti i model, a možda i pravi auto.
Nema malo onih koji su se u šezdesetima još igrali s autićima, ali od onda ih sakupljaju i već imaju impozantne zbirke. Tvornici stižu pisma klubova sakupljača i iz Novog Zelanda u kojima se traže određeni modeli. Ali makar u svojoj ponudi imaju i (ne baš jeftine) modele koji su prvenstveno namijenjeni sakupljačima, ipak su im glavna publika oduvijek bili - mališani.
Na pitanje direktorici Britti Sieper, koji je model najomiljeniji među dječacima, odgovor nije neki određen model, nego objašnjava kako je klincima najvažnije da se na modelu nešto može "prčkati": otvarati i zatvarati vrata, poklopac motora i prtljažnika... Zato su oduvijek bili omiljeni na primjer kamioni za transport drugih automobila, ali pravi "hit" su uvijek bili poljoprivredni i građevinski strojevi: "Bager je uvijek nešto posebno, što oduševljava djecu. Na njemu se uvijek nešto može raditi i s njim se uvijek može dobro igrati."
Makar je tvornica Siku ipak proizvođač igračaka, postoji još jedna sličnost s "pravim" proizvođačima automobila: i oni imaju pokusnu pistu gdje automobili moraju pokazati da mogu izdržati svašta. Ali baš kao što zna svaki roditelj, ono što mora izdržati autić u rukama mališana, u pravom svijetu bi i od jednog tenka ostala tek gruda čelika. Načelo u Sikuu glasi da autić mora izdržati dok mališan navrši svoju osamnaestu godinu. Pretpostavljaju da će onda sjesti u "pravi" auto - ali je vjerojatno da će i onda njegovi "autići" doći na policu u dnevnoj sobi.