Nijedna vlast ne želi da je nadziru

Sukob između vladajućih i Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa eskalirao je nakon što je povjerenstvo pokrenulo postupak protiv premijera Andreja Plenkovića zbog imenovanja Plenkovićeva kuma Igora Pokaza za veleposlanika u Velikoj Britaniji. Komentirajući odluku o pokretanju postupka, koju je nazvao neargumentiranom i nepotrebnom, Plenković je podučio Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa o tome što jest sukob interesa i što to nikako nije, ne videći u svom odlučivanju o imenovanju kuma za veleposlanika u Londonu ništa sporno.

Iako u HDZ-u nisu bili zadovoljni radom bivše predsjednice tog povjerenstva Dalije Orešković, kojoj zbog toga nedavno i nije produljen mandat, HDZ očito nema sreće ni s njezinom nasljednicom Natašom Novaković. Politički tajnik HDZ-a Lovro Kuščević, koji najavljuje izmjene zakona o sprečavanju sukoba interesa koje bi mogle smanjiti ovlasti Povjerenstva za sukob interesa, prigovorio je ovih dana Novaković da povjerenstvo kojem je na čelu polako stavlja u funkciju politike.

Što moćniji, to bahatiji

Međutim, vladajući u pravilu ne podnose ni druge autonomne državne institucije i njihove čelnike koji nisu pod njihovim izravnim stranačkim nadzorom. O tome svjedoči višemjesečno sustavno ignoriranje zahtjeva i upita pučke pravobraniteljice Lore Vidović, baš kao i slučaj sada već bivše povjerenice za informiranje Anamarije Musa, koja se svojedobno žalila da njezin ured nije imao osnovne uvjete za rad, što su vladajući ignorirali. Na njezino mjesto Sabor je ovih dana imenovao Zorana Pičuljana, bivšeg člana HDZ-a.

Za antikorupcijskog aktivista Zorislava Antuna Petrovića kriza između HDZ-a i Povjerenstva za sukob interesa je očekivana. "Svaka vlast želi kontrolu nad tim povjerenstvom i nitko nikad nije shvaćao Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa kao instituciju koja bi trebala pomoći da dužnosnici svoju dužnost obavljaju u javnom interesu i na transparentan način, nego su ga uglavnom shvaćali kao oružje za političke obračune", kaže za DW Petrović, koji je od 2005. do 2013. bio član Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa iz reda uglednih javnih djelatnika.

Nijedna vlast ne podnosi nezavisna tijela koja bi ju trebala nadzirati, a što se izvršna vlast osjeća moćnijom, to je bahatija, objašnjava naš sugovornik, koji smatra da to pravilo vrijedi i na nacionalnoj i na lokalnoj razini. "Čim se pojavi netko tko propituje odnos političara prema javnim resursima, vlast se istog trenutka osjeća napadnutom", ističe Petrović, koji u tom pogledu ne vidi suštinsku razliku između HDZ-ove i SDP-ove vladajuće garniture, iako napominje da se oni koji su dulje na vlasti više opiru bilo kakvoj kontroli.

Elementi partijske države

Profesor i politički analitičar Ivan Rimac u takvom odnosu vladajućih prema nezavisnim institucijama vidi elemente socijalizma i vremena kada je "partija dirigirala i sudstvom i gospodarstvom". Prema njegovim riječima, današnja politika ponekad vrši javni pritisak na institucije koje bi trebale biti nezavisne, poput Povjerenstva za sukob interesa, ali puno češće to čini skriveno. "Politika kontrolira mnoge takve institucije kadrovskim putem, tako da Sabor delegira podobne kadrove, a kada se oni otrgnu kontroli, političari im šalju poruke da to nije ono što su od njih očekivali", navodi Rimac.

Na pitanje je li ga nakon smjene Dalije Orešković iznenadio otpor što ga prema HDZ-u pokazuje nova šefica povjerenstva, Nataša Novaković, Rimac podvlači kako je djelovanje Dalije Orešković na čelu povjerenstva, a pogotovo ključna odluka o sukobu interesa Tomislava Karamarka, ostavilo traga na buduće djelovanje povjerenstva, kao i predsjednika tog povjerenstva. "Trebat će dosta vremena da se izbriše djelovanje tog čina na Povjerenstva za sukob interesa. Kada bi ignorirala tu odluku i prethodno djelovanje povjerenstva, predsjednica povjerenstva, iako ju je delegirala politika, pokazala bi da ne drži do vlastitog digniteta", smatra Rimac.

Upitan o eventualnim razlikama između HDZ-a i SDP-a po ovom pitanju, ugledni analitičar se ogradio jer, kako smatra, na to pitanje nije moguće precizno odgovoriti jer se mnogi pritisci odvijaju "ispod žita". Međutim, dodaje, "jasno je da politika ne želi kontrolu svog rada".

 

Tolerancija ekscesa

Kako se nepostojanje takve kontrole odražava na  funkcioniranje demokracije i ukupnu funkcionalnost demokratskog sustava? Rimac smatra kako je ta funkcionalnost dvostruko upitna. Kao prvo, objašnjava, ovaj problem ukazuje na činjenicu da građani nemaju povjerenja u političare, koji se otrgnu kontroli čim preuzmu neku funkciju, a pritom ne postoje djelujući mehanizmi kontrole njihovog rada. I drugo, Rimac smatra da političari unutar takvog modela prestaju biti odgovorni prema onima koji su ih izabrali i postaju odgovorni isključivo svojoj političkoj stranci ili eliti kao cjelini jer, kako kaže, iz cijelog niza poteza možemo zaključiti da postoji skupina koja se, bez obzira na stranačku orijentaciju, kao cjelina bori protiv moguće promjene svog položaja.

Rimac smatra kako se u tom kontekstu, naravno, postavlja pitanje što i kako političari rade, jer motiv njihovog djelovanja nije više javni interes, nego oni postaju autonomne jedinke koje služe isključivo sebi. "I u takvom sustavu, međutim, dogode se krajnosti, kakvoj smo svjedočili u slučaju sukoba interesa Tomislava Karamarka, kada takvo ponašanje nije više bilo moguće tolerirati. Međutim, mehanizmi kojima je moguće sankcionirati takav krajnji prijestup, koji prelazi granice ne samo pristojnosti, nego i dovodi u pitanje opstojnost samog sustava, kao u Karamarkovom slučaju, vrlo su labavo postavljeni i dopuštaju velike manipulacije. Mehanizam koji bi to trebao sprečavati vrlo je krhak i nedefiniran. Preostaje jedino svijest političkih aktera da u slučaju takvih krajnjih ekscesa više neće biti izabrani na političku dužnost. Redovne ekscese, kojih ima beskrajno puno, sustav tolerira, a i građani su prema njima apatični, što je mehanizam bijega od loše realnosti. Takvo stanje u podjednakoj mjeri trpimo i na lokalnom i na nacionalnom planu", zaključuje Rimac.