(Ne)moć presuda za ratne zločine

„Ovih dana u Novom Sadu je jedna ulica dobila ime po mladiću iz Trebinja koji je za vrijeme rata zaštitio svog sugrađanina druge nacionalnosti i tu hrabrost platio životom. U Suvoj Reci takve hrabrosti nije bilo. Naprotiv, na vapaje je odgovoreno metkom. Službenici države nemilosrdno su lišili života bespomoćne građane te iste države. (…) Ljudskost je sposobnost i spremnost da se pomogne drugome. Ne postoji albanska ili srpska, ona je univerzalna, ili je nema. Ovaj zločin potaknula je mržnja. Izopačeno shvaćanje nacionalnog interesa, sjedinjeno s pljačkaškim pobudama i brutalnom silom, učinilo je optužene robovima te mržnje.”

To je dio završne riječi zamjenika tužitelja za ratne zločine (TRZ) Srbije Mioljuba Vitorovića u predmetu Suva Reka koji je u Beogradu pravomoćno okončan 2011. godine. U ponovljenom postupku Radojko Repanović osuđen je na 20 godina zatvora jer je utvrđeno da je 26. ožujka 1999. godine, kao zapovjednik OPU Suva Reka pripadnicima svoje postrojbe naredio da ubiju albanske civile u tom gradu, a potom da leševe 48 članova obitelji Beriša pokopaju u masovnu grobnicu kod sela Ljubižde i Koruše.

U travnju iste godine po zapovijedi Vlastimira Đorđevića posmrtni ostaci albanskih civila su otkopani i oni su kasnije pronađeni u masovnoj grobnici u Batajnici.

Radojku Repanoviću sudilo se dva puta jer je žalbeni sud poslije prvostupanjske presude dio postupka koji se odnosio na njega 2010. vratio na ponovno suđenje, dok je potvrdio presudu kojom su direktni izvršitelji ovog zločina osuđeni na kazne zatvora između 13 i 20 godina.

Već u prvom postupku svih optužbi oslobođen je Radoslav Mitrović, po rangu najviši od svih optuženih, kome je nadređeni bio Sreten Lukić, osuđen pred Haškim tribunalom za ubojstva,deportacije i progone albanskog stanovništva.

Presuda za Suvu Reku jedna je od petnaestak pravomoćnih presuda za zločine na Kosovu koje su izrekli sudovi u Srbiji. Među njima je i presuda za zločin u selu Trnje, kojom je svih optužbi oslobođen Pavle Gavrilović. On je, bilo je navedeno u optužnici, kao zapovjednik motorizirane brigade Prištinskog korpusa naredio ubojstva civila u selu Trnje, gde je ubijen najmanje 31 stanovnik tog sela.

Istom presudom je, zbog sudjelovanja u ubojstvu 15 albanskih civila, nekadašnji pripadnik Vojske Jugoslavije (VJ ) Rajko Kozlina osuđen na 15 godina zatvora.

Kozlina ipak nije završio u zatvoru - nakon što je u prosincu 2019. presuda postala pravomoćna, on se nije pojavio na izdržavanju zatvorske kazne, a vijest da je pobjegao iz Srbije prva je objavila Balkanska istraživačka mreža (BIRN.) Uz to, aktivna vojna služba Kozlini prestala je tek u ožujku prošle godine, iako se po zakonu to trebalo dogoditi čim je protiv njega optužnica bila potvrđena.

Podujevo

Viši sud u Beogradu je 2018. godine donio rješenje kojim je bivši pripadnik jedinice „Škorpioni" Saša Cvjetan, osuđen na 20 godina zatvora, pušten nakon izdržane dvije trećine kazne.

To je epilog suđenja za zločin u Podujevu, gdje su pripadnici „Škorpiona" u ožujku 1999. godine u dvorištu kuće obitelji Gaši ubili 14 civila od kojih je sedam bilo maloljetno. Osim Cvjetana, na kazne zatvora od 14 do 20 godina osuđena su još četvorica pripadnika „Škorpiona".

Za njih, rekao je u svojim završnim riječima zamjenik tužitelja za ratne zločine, sud ne smije imati sažaljenja - „i to ne samo zbog strahote zločina, nego i zato što nitko od okrivljenih pred svojom nacijom i pred nacijom oštećenih nije imao hrabrosti reći što se dogodilo, dok su one koji su to učinili nazvali izdajnicima”.

Oslobođajuće presude

Pred sudovima u Srbiji izrečeno je i nekoliko oslobađajućih presuda u vezi s ratnim sukobom na Kosovu. Oslobođeni su pripadnici Gnjilanske grupe -17 bivših pripadnika OVK bilo je optuženo da su 1999. godine sudjelovali u ubojstvu 80, uglavnom srpskih, ali i romskih i albanskih civila. Na teret im je stavljeno i nezakonito pritvaranje, zlostavljanje i silovanje. Odluka Apelacijskog suda da ih oslobodi izazvala je veliku pažnju medija u Srbiji, a poslije jednog teksta u listu Politika taj sud izadao je priopćenje u kojem je objasnio da je TRZ svoju optužnicu koncipirao na iskazu jednog svjedoka suradnika i da je to bilo jedno jedino dokazno sredstvo u tom postupku.

Oslobađajućom presudom okončano je i suđenje bivšim pripadnicima MUP-a Srbije Sretenu Popoviću i Milošu Stojanoviću, optuženima za pomaganje u ubojstvu Ilija, Agrona i Mehmeda Bitićija.

Iako je bivši glavni tužitelj za ratne zločine Srbije Vladimir Vukčević prije više od šest godina izjavio da je ubojstvo braće Bitići bio državni zločin i da je Aleksandar Vučić, tada premijer Srbije, „mobilizirao sve nadležne ministre, organizacije i pojedince koji mogu pomoći Tužiteljstvu za ratne zločine i MUP-u da riješe ovaj dramatičan zločin”, ubojstvo lija, Agrona i Mehmeda Bitićija do danas je ostalo nerasvijetljeno.

Deset godina suđenja

Prva optužnica za zločine u selima Ćuška, Zahač, Pavljan i Ljubenić u okolici Peći gdje je, kako je naveo tužitelj, 11 pripadnika paravojne formacije “Šakali”, 1999. godine počinilo zločin nad više od 120 civila albanske nacionalnosti, podignuta je prije više od 10 godina, ali konačne presude i dalje nema.

Neke od optuženih su predstavnici organizacije Human Rights Watch (HRW) identificirali još 1999. godine, da bi prvostupanjska presuda bila donijeta više od 15 godina kasnije, ali ju je Apelacijski sud poništio i predmet vratio na ponovno suđenje. Ni šest godina poslije toga kraj ovog postupka se ne nazire.

Presude u Hagu

Za zločine na Kosovu pred Tribunalom u Hagu sudilo se Slobodanu Miloševiću i šestorici njegovih bliskih suradnika. Bivši predsjednik Srbije preminuo je tokom suđenja, ali se u presudama za predmete "Šainović i drugi" i "Đorđević" on navodi kao sudionik udruženog zločinačkog poduhvata.

Potpredsjednik Vlade Jugoslavije Nikola Šainović, zapovjednik Treće armije VJ, Nebojša Pavković i načelnik MUP-a Srbije za Kosovo Sreten Lukić proglašeni su krivima za deportaciju, ubojstva i progone i osuđeni su na kazne zatvora između 15 i 22 godina.

Zapovjednik Prištinskog korupusa VJ, Vladimir Lazarević proglašen je krivim za pomaganje i podržavanje deportacije i prisilno premještanje i osuđen je na 14 godina zatvora.

Pošto je proglašen je krivim za zločine protiv čovječnosti i ratne zločine nad kosovskim Albancima, bivši načelnik MUP-a Srbije Vlastimir Đorđević osuđen je na 18 godina zatvora.

Nekadašnji načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije (VJ) Dragoljub Ojdanić osuđen je na 15 godina zatvora zbog pomaganja kod deportacija i prisilnog premještanja kosovskih Albanaca.

Pripadnici OVK

U Hagu su odgovornosti za ratne zločine na Kosovu oslobođeni bivši zapovjednik OVK Ramush Haradinaj i dvojica njegovih bliskih suradnika, jer na sudu nije dokazana veza između njih i neposrednih počinitelja zločina. Tužiteljstvo je bilo nemoćno jer su neki od svjedoka ubijeni tokom suđenja, a oslobođajućim presudama doprinjele su ne samo promjene iskaza svjedoka, nego i upitna vjerodostojnost dokaza dobivenih iz Srbije. Novinar tjednika Vreme Dejan Anastasijević skrenuo je pažnju da je jedan od ključnih dokaza obrane pripadnika OVK bila "Bela knjiga o albanskom terorizmu i organizovanom kriminalu na Kosovu i Metohiji", koju je izdala Vlade Srbije.

Jedinice OVK tokom sukoba na Kosovu djelovale su bez međusobne koordinacije, pisalo je u toj knjizi, a upravo na taj službeni stav Srbije pozvali su se odvjetnici Ramushaa Haradinaja, piše u tekstu koje je Vreme objavilo 2012. godine.

Bez zapovjedne odgovornosti

Pred sudovima u Beogradu nikada se nije sudilo nijednom viskorangiranom pripadniku vojske i policiije Srbije. Fond za humanitarno pravo je TRZ-u od 2012.podnio 11 kaznenih prijava za zločine na Kosovu, uglavnom protiv visokorangiranih pripadnika vojske i policije.

Dragan Živanović, bivši zapovjednik 125. motorizirane brigade VJ, jedini je visokorangirani pripadnik Vojske Jugoslavije protiv kojeg je TRZ vodio istragu, ali ju je 2017.godine obustavio.