'Nemamo kome pokloniti jaje'
1. travnja 2013Zlatko Pavlović jedan je od rijetkih Hrvata koji je za vrijeme rata ostao u svom selu. Obiteljsko imanje nikada nije napustio, a odmah po završetku rata intezivno je počeo raditi na povratku svojih susjeda. Uskrs je za njega poseban dan, ali kaže da više ništa nije kao nekada. Djece i mladih nema, u Kulašima žive samo umirovljenici.
“Ljudi koji su npr. u Hrvatskoj ili Sloveniji čekaju da ostvare mirovinu i tek onda se samo rijetki vraćaju. Drugačije ne može. Sve i kada bi kuće u potpunosti bile obnovljene, od zidova se ne može živjeti, ovo je siromašan kraj, a to otežava povratak. Ljudi su oduvijek odlazili trbuhom za kruhom, a rat je potpuno rastjerao stanovništvo."
Pavlović kaže da trenutno ima oko četrdeset novih kandidata za povratak i ta procedura je u toku.
Bolje ugasiti selo nego običaje
Iako mještani nisu brojni, običaji se i dalje njeguju. Za Uskrs se vežu razni obredi, neki su univerzalni za većinu katolika, a neki se razlikuju od sela do sela. Šarena jaja, pršut i sir u župnoj kući pored crkve, kao i u svakom domaćinstvu, neizostavan su dio ovog vjerskog praznika. Nije veselo kao nekad, ali nije sve ni zaboravljeno.
“Bolje ugasiti selo nego običaje. Ovdje je takav običaj da se svećenik nakon jutranje mise sa župljanima potuca jajima, tako je i sada. Nekada je bila obavezna šargija i pjesma, danas nema stanovništva pa nema ni veselja”, kaže Pavlović.
Velečasni Darko Anušić, upravitelj Župe Rođenja Blažene Djevice Marije Kulaši, tijekom sedmice boravi u Banjaluci, a vikendom dolazi u Kulaše kako bi proveo vrijeme s vjernicima. Na satovima vjeronauka u ovom selu ima samo jednog učenika. Uskrsnu misu služio je u selima Kulaši i Dragalovci.
"Ovdje narod živi mirno, ljudi su svjesni da je situacija teška i jedni s drugima jedino mogu postići neki napredak. Pokušavamo uspostaviti normalan život, ratne rane su vidljive, crkva sa svoje strane čini sve da se okrenemo budućnosti. Mi smo vjernici i na Uskrs bar trebamo gledati na budućnost s optimizmom. Kriza nas je sve pogodila, ali ljudi nisu izgubili dušu ".
Samo 40 Hrvata
Od oko 1.600 Hrvata, koliko je prije rata živjelo u selu Kulaši, smještenom između Prnjavora i Teslića, danas ih je samo četrdeset. Povratak je jako spor i skoro da ga nema. Razlozi su dobro poznati, slaba podrška vlasti, ali i siromaštvo ovog kraja koji svojim mještanima više jednostavno nema što ponuditi.
Među malobrojnim stanovnicima Kulaša je i Anđa Perković. Za razliku od ostatka godine, kako kaže, danas joj je kuća puna. “Došla su mi djeca s unucima iz Slovenije i Bosanske Krupe. Trpeza je bogata, a kad se tako skupimo obavezno dođemo i na misu. Djeca se na žalost sutra vraćaju, ali šta se tu može, nek' su živi i zdravi gdje god da su”.
U susjednom selu Dragalovcima situacija je identična. Oduvijek su ljudi iz ovog sela odlazili u potrazi za poslom, a rat je potpuno opustošio ovaj kraj. Šezdesetdvogodišnji Marijan Jozić uvete za mirovinu je stekao u Sloveniji. Od 2000. godine počeo je obnavljati kuću u koju se sa suprugom Ivankom vratio tek prije četiri godine.
“Uskrsi su ovdje vrlo tužni. Nekada su Dragalovci bili poznati po pjesmi i omladini. Zabave uz zvuke šargije su zaštitni znak ovog kraja. Kao što vidite, ne fali nama ništa, ali nema ljudi. Došao nam je unuk Leonardo iz Ljubljane da s nama provede praznik, a sada očekujemo prijatelje iz Prnjavora”, kaže Jozić.
Udruženje povratnika
U toku je osnivanje Udruženja građana povratnika Kulaši i Dragalovci Ivo Andrić, a naš sugovornik Zlatko Pavlović bit će predsjednik udruženja. To bi u velikoj mjeri trebalo olakšati procedure oko povratka, jer, kako su nam rekli, zainteresovanih ima, ali je riječ o starijim ljudima kojima je potrebna pomoć oko silne papirologije.
Do tada, vjerski praznici i sezona godišnjih odmora jedini su dani kada se u ovim selima mogu čuti dječji glasovi. Uskrs je praznik darivanja, a rijetki stanovnici Kulaša i Dragalovaca nemaju kome pokloniti jaje koje predstavlja simbol novog života.