Nekad bilo, sad se spominjalo

Nekad bilo, sad se spominjalo: Tour de France koji nas je oduševljavao. Profesionalni biciklisti pred kojima smo skidali kapu. Pobjednici koji su bili idoli naše mladosti. Bajka o čistom biciklističkom sportu.

Danas više nitko u to ne vjeruje. «Vino», kako zovu nekadašnjeg plemenitog «vodonošu» Jana Ullricha, ulio nam je pravo doping-vino. Alexander Winokurow, srušen s trona biciklističke ikone, brzo je vozio zahvaljujući tuđoj krvi. Alexander, veliki majstor laži.

Kada je Winokourow otkriven, više već odavno nije igrao nikakvu ulogu u ukupnom plasmanu. Žutu majicu je nosio Danas Michael Rasmusen, koji je već prethodnih godina bio poznat kao specijalist za brdske etape, no koji je ove godine odjednom znatno popravio i svoje rezultate u kronometru. Nisu mu mogli dokazati da je uzimao doping, ali jesu da je lagao, da je pobjegao kada su mu kontrolori zakucali na vrata.

Rasmussena su povukli iz utrke prekasno. Žutilo njegove majice više je asociralo na testove mokraće i njihove rezultate za koje se javnost više zanimala nego za rezultate etapa utrke.

Nijemac Patrick Sinkewitz i Talijan Christian Moreni bili su, u usporedbi s Winokourowim i Rasmussenom, sitne ribe. No ipak: Sinkewitz je vozio za T-Mobile, Moreni za francuski tim Cofidis. Obe ekipe smatrale su se predvodnicama borbe protiv dopinga, propagirale transparentne i čiste bicikliste. Da su upravo vozači tih ekipa otkriveni u uzimanju nedozvoljenih sredstava pokazuje kako su inicijative biciklističkog sporta da se sam očisti vrijedni hvale, ali da ne mogu iskorijeniti doping.

A ukupni pobjednik Alberto Contador? Tko bi za njega stavio ruku u vatru, neka bolje pripremi odmah i kremu protiv opekotina. A.C. kao Alberto Contador stajalo je na listi mušterija španjolskog liječnika Fuentesa, specijalista za doping. Upravo zbog toga prošle godine nije smio voziti na Tour de Franceu. On je član Discoveryja, pobjednika u ekipnoj konkurenciji, američkog tima koji je godinama vozio na čelu s Lanceom Armstrongom i u tom periodu došao na glas da s dopingom barata umješnije od konkurencije.

Profesionalni biciklizam je uništen, a uništila ga je pošast zvana doping. Timovi nemaju zajedničku liniju, funkcioneri su zavađeni, političari raznih predznaka natječu se u populizmu.

Tračak nade ostavljaju nam samo mladi profesionalni biciklisti poput Linusa Gardemanna. On je dao sve od sebe u jednoj brdskoj etapi samo da bi jedan dan nosio žutu majicu. To zadovoljstvo je platio velikim zaostacima na sljedećim etapama. Tako bi mogao izgledati čisti biciklistički sport – ili smo opet nasjeli jednoj bajci?