"Ne zaboravite napisati da je Asad pseto"

Pod neonskim svjetlom u hodniku bolnice u Antakiji nervozno sjedi 29-godišnji mladić sa zavojem na glavi iz kojeg opet prodire krv.

Uplašeno gleda svakoga tko dođe na vrata, a zavoj krije i razlog njegovog straha: rana preko čitave glave, "uspomena" na bivše suborce nakon što je odlučio dezertirati iz Sirijske vojske i priključiti se pobunjenicima.

Zašto je pobjegao? "Pucao sam na ljude", tiho priznaje. Ozlijeđen nije mogao otići u neku bolnicu u Siriji: tamo bi odmah morali prijaviti dezertera.

Zato je krenuo preko granice u Tursku i došao u državnu bolnicu Hatay Antakija. Tamo je zatekao na stotine svojih sunarodnjaka koji svakog dana dolaze tražeći liječničku pomoć.

Smrtonosne bolnice u Siriji

I Hamas Zaharia i njegov prijatelj Sofi svjedoče da su samo u Turskoj mogli naći liječnika. Jedva su prešli dvadesetu godinu, ali su već obojica mnogo toga preživjeli. Unovačeni su u sirijsku vojsku i pobjegli su pobunjenicima. Na pobunjeničkoj strani su ranjeni: Hamas je dobio metak u ruku, a Sofi dva metka u trbuh.

I oni su uvjereni: kao dezerterima, u javnoj bolnici u Siriji bi im "odsjekli glave zato jer smo napustili Asadovu vojsku".

U bolnici u Turskoj je njega besplatna i za izbjeglice je plaća turska država. Oko bolnice se zato češće može čuti arapski nego turski jezik.

Bolnički kompleks nedaleko od središta grada je tako postao i okupljalište za izbjeglice iz Sirije koji se još uvijek trude naći svoje mjesto u novoj okolini, tako blizu svojih bivših domova.

Što ima novog iz domovine?

Ljudi dolaze pokupiti svoju rodbinu iz bolnice i svi žele čuti, što se tamo događa, kod kuće: Što ima novog iz Latakije? Jeste li čuli što iz Hame? Ili iz pobunjeničkog uporišta Idliba?

Pored ozlijeđenog vojnika sjedi Samir, 25-godišnji student iz Homsa. Njega je prije dva tjedna pogodio šrapnel u nogu. I on je morao "pomagati" vojnicima: "Ponekad bi Asadove snage palile ljude, a ja sam morao nositi pougljenjene leševe u središte grada kako bi svi vidjeli što im se može dogoditi."

Samo u posljednje vrijeme, kako je objavila turska vlada, iz Sirije je došlo više od 40 tisuća novih izbjeglica. Samo iz Damaska je prošlog vikenda, nakon što se i tamo rasplamsao sukob, pobjeglo oko 30 tisuća ljudi. Mnogi se nadaju kako bi to konačno mogao biti slom Asada, ali sve ostaje na nadi. Jer nitko doista ne zna, kad će se moći vratiti i kad će se završiti sukob pobunjeničkih snaga protiv snaga predsjednika Asada.

"Damask je novo poglavlje, ali to nije posljednje poglavlje", objašnjava Ausama Monajed. On je i član novoga Sirijskog narodnog vijeća, ali ni on ne zna, koliko će to potrajati. "Proći će još nekoliko mjeseci prije nego što vidimo novu veliku prekretnicu. Ali to ovisi i što će se dogoditi u Damasku - na primjer, hoće li vlada početi koristiti biološko oružje. To plaši mnoge, jer već ionako se granatiraju gradovi a čitava područja se sravnjuju sa zemljom. Ali to je glavni grad, tamo ne mogu učiniti mnogo a da ne ugroze i vlastitu sigurnost."

Sve je isto - ali je sve drugačije

Izbjeglicama teško pada svaki dan čekanja - i to se osjeća i oko bolnice u Antakiji. Doduše, mnogi koji su pobjegli u Tursku iz sirijskih područja uz granicu znaju pokoju riječ turskog ili imaju rodbinu u toj zemlji. "Okoliš, kultura, klima, sve je to gotovo isto kao i u Siriji", objašnjava Monajed.

Ali i priznaje: "Mnogi su frustrirani. Turska vlada čini što može, ali ne mogu se vratiti svojim kućama, svojim poslovima i to pogađa moral u izbjegličkom naselju." Ipak, razmišljajući hladne glave, sretni su što su barem na sigurnom, u Turskoj.

I naravno, što imaju liječničku njegu. Halab je pobjegao iz Idliba i došao je u bolnicu po lijekove: "Svi moji poznanici i rodbina dolaze ovamo. Besplatno je, a u Siriji ono pseto bombardira i bolnice."

Sirijskog diktatora Bašara al Asada ovdje mnogi zovu samo "pseto". Zato i Halab kaže: "Ne zaboravite napisati da je on pseto. Veoma, veoma je važno da to napišete."