NATO zajednički u obrani Turske?
8. listopada 2014NATO je obrambeni savez. Ako neka članica bude napadnuta, po članku V. se to smatra napadom na sve članice NATO-saveza. "Stranke (članice) su suglasne da u slučaju napada svaka od njih pruži podršku članici ili članicama koje su napadnute." Donedavni glavni tajnik NATO-a Rasmussen je to načelo sveo na parolu mušketira: svi za jednog, jedan za sve.
No unutar tih okvira, članice mogu raspraviti stanje što je formulirano u članku IV.: "Stranke će se međusobno konzultirati ako neka od njih smatra kako je ugrožena nepovredivost njezinog teritorija, politička neovisnost ili sigurnost jedne od članica." Zapravo je u čitavoj povijesti taj slučaj solidarnosti proglašen samo jedan jedini put: nakon terorističkog napada Al Kaide 11. rujna 2001. kad je tadašnji američki predsjednik Bush pozvao u zajednički "rat protiv terorizma".
Problem broj 1: Mauzolej Šaha Sulejmana
Iz turskog očišta, ona će kao članica biti napadnuta ako bude napadnut njezin teritorij čak i ako on geografski ne leži u samoj Turskoj. Sama granica je već dobro čuvana i Turska je na granicu prema Siriji već stacionirala na tisuće vojnika zajedno s brojnim oklopnim vozilima. Zapravo, slučaj "solidarnosti" NATO-a je već aktivan jer u misiji "Active Fence" članice Turskoj pomažu u obrani njezinog zračnog prostora, gdje je i njemački Bundeswehr postavio položaje za obaranje neprijateljskih zrakoplova i, što je mnogo važnije, raketa srednjeg dometa.
Ali dok Kurdi prosvjeduju jer im se čini kako je Turska ne čineći ništa spremna prepustiti kurdski grad Kobane sa sirijske strane granice teroristima IS-a, Ankari je mnogo važnije jedno mjesto unutar Sirije koje je pravno teritorij Turske makar gotovo da nema strateškog značenja: grob Šaha Sulejmana, djeda prvog sultana Osmanskog carstva. Taj mauzolej leži na jednom poluotoku u Eufratu, tridesetak kilometara južnije od Kobanea.
Njega čuva počasna straža od oko 35 turskih vojnika i Turska to smatra svojim teritorijem. Oni su već opkoljeni snagama Islamske države, a Ankara im prijeti, ako napadnu grobnicu, da će to značiti odgovor NATO-a jer je nastupio slučaj napada na teritorij članice.
No ipak nije tako jasno, radi li se tu o području Turske. Ugovorom iz godine 1921. je Turskoj osigurano da ta grobnicu ostaje vlasništvo Turske i Ankari se dopušta da tamo drži počasnu stražu i istakne tursku zastavu. U sjedištu obrambenog saveza u Bruxellesu još ne vlada sloga o tom međunarodno-pravnom pitanju, makar je novi glavni tajnik NATO-a zajamčio Turskoj kako će je zajednički "braniti ako bude ugrožena njezina sigurnost".
Problem broj 2: Zona razdvajanja
Pravno, nije posve jasno stanje i u jednom drugom slučaju: Parlament Turske je nedavno dozvolio tamošnjoj vojsci da djeluje i na području susjednih zemalja, Sirije i Iraka, kako bi se uspostavila "zona razdvajanja" od boraca IS-a. Ali ostaje otvoreno pitanje, stupa li članak V. na snagu i u slučaju da turska vojska djeluje na području Sirije?
Bivši general NATO-snaga i bivši glavni inspektor njemačkog Bundeswehra Harald Kujat tu uopće ne vidi dvojbe: "Ako turske snage bez dopuštenja Sirije i bez mandata UN-a djeluju u Siriji i tamo budu napadnute, to nipošto ne može biti slučaj zajedničke, solidarne obrane NATO-saveza."
Podrška i bez obveze sudjelovanja?
Čak i ako nastupi takav slučaj solidarnosti u slučaju napada na neku članicu, povelja NATO-a zapravo ostavlja otvoreno kako će doista djelovati ostale članice. Jer, zapravo ne postoji nekakav automatizam da sve članice moraju u vojnu operaciju čak i u takvom slučaju. Članak V tek određuje da sve saveznice "posežu za mjerama koje smatraju primjerenima".
Ali i bez tog slučaja solidarne obrane, pojedine članice NATO-a već vojno djeluju protiv Islamske države. Glavna sila NATO-a, Sjedinjene Američke Države, već iz zraka napada uporišta IS-a u Siriji i Iraku, a od nedavno iz zraka bojnim helikopterima i na taktičkoj razini napadaju njihove milicije. U zračnim napadima pomažu i Velika Britanija i Australija, a zapravo se po međunarodnom pravu i njemačka isporuka oružja i opreme kurdskim borcima u Iraku može smatrati "činom neprijateljstva" protiv samoproglašene Islamske države.