Nasilje nad izbjeglicama u Hrvatskoj sve raznovrsnije

Izvanredno epidemiološko stanje, koje već duže od četiri mjeseca pogađa i Hrvatsku, bacilo je sjenu na dotad razmjerno vidljiv problem neprihvatljivog državnog tretmana izbjeglica iz Azije i Afrike. U javnosti je stvoren utisak da su migracije u tom razdoblju gotovo sasvim ili u značajnoj mjeri uminule, a s njima i policijsko nasilje. Nažalost, istina je umnogome drukčija. Nevladine udruge koje u Hrvatskoj pomažu izbjeglicama bilježe porast specifičnih oblika nasilja, no sve teže uspijevaju svoje uvide plasirati u javnost.

Društvo je zaokupljeno svojim problemima – korona, potres u Zagrebu, ekonomska kriza – i sve je manje osjetljivo na one tuđe. Centar za mirovne studije, aktivistička udruga sa sjedištem u Zagrebu, pak, nastoji ispraviti takav novonastali disbalans.

Obilježavanje tjemena narančastim sprejom

Jedan od načina postizanja tog cilja, uz stalni rad na terenu, jesu kaznene prijave koje CMS podnosi zbog spomenutog nasilja. Najnovija je podnesena prije svega nekoliko dana, a bavi se slučajem premlaćivanja šesnaestero izbjeglica od strane osam neimenovanih uniformiranih osoba. O tome u prijavi svjedoči pet žrtava pod imenom i prezimenom, pri čemu su jednoj od njih u tom zlodjelu slomljene obje ruke i noga. Prethodna slična prijava datira iz mjeseca lipnja. Prema njoj, tad je  policijsko iživljavanje pretrpjela grupa od 33 osobe.

„Svima su im glave označili trajnim narančastim sprejom, tj. nacrtali su im križ preko tjemena kako bi ostali zadugo prepoznatljivi. Ali i zato da se osjete poniženima i zastrašenim", smatra Antonia Pindulić, pravnica CMS-a, dodajući kako aktivisti ujedno registriraju porast raznih vidova ponižavanja i zastrašivanja. Premlaćenim žrtvama iz navedene grupe sa 16 izbjeglica, prema iskazu u prijavi, mučitelji su u rane utrljavali kečap, majonezu i šećer.

Mučenje djece-izbjeglica

„Negativna razlika koju bilježimo se najviše odnosi na raznovrsnije i teže načine iživljavanja. Vrijeđanje i pljačkanje su već uobičajeni. Pored toga vidimo i da se policijske intervencije općenito sve više opravdavaju tezom da je riječ o iregularnim ili ilegalnim prelascima granice. Takav politički narativ skreće pažnju s činjenice nasilja protiv izbjeglica. Priča se o potrebi zaštite granica, sve manje o zaštiti ljudi u nevolji. S druge strane, izbjeglice počinju otvorenije govoriti o tome, pa je u oba zadnja dva slučaja svjedočila čak po trećina žrtava“, rekla nam je Pindulić.

Tim slučajevima s prijavom treba dodati i jedan izvještaj s kraja svibnja, o nastavku sistematičnog mučenja djece-izbjeglica. Naime, aktivisti mreže Border Violence Monitoring, s kojom CMS surađuje, od 2017. godine registrirali su 209 djece u izbjeglištvu koje je hrvatska policija oštetila. Najčešće protjerivanjem iz RH u Bosnu i Hercegovinu ili Srbiju, uz dodatne oblike nasilja. A ne treba zaboraviti ni vijest iz Slovenije od sredine ovog mjeseca: tamošnji Upravni sud potvrdio je jedan slučaj nezakonitog tzv. lančanog protjerivanja iz Slovenije do BiH, uz sudjelovanje RH.

Izbjeglice više nisu atraktivna medijska roba

Marijana Hameršak, antropologinja iz zagrebačkog Instituta za etnologiju i folkloristiku, sudionica je istraživanja „Europski režim ireguliziranih migracija na periferiji EU-a". Projekt se bavi i novijim kvalitativnim značajkama tretmana izbjeglica u Hrvatskoj i ostatku Zapadnog Balkana. Ona nam je posvjedočila upravo o mijeni tog postupanja u dobu korone. „Stječe se utisak da je migracija bilo manje“, kaže ona, „pa i javna pažnja oko nasilja pada, no utisak je varljiv.“

Prema službenim državnim podacima, aktivisti prenose da je u prvoj fazi epidemije u Hrvatskoj, od polovine ožujka do kraja travnja, bilo oko tisuću izbjegličkih prelazaka granice u RH. Za to vrijeme, Slovenija je kroz readmisiju vratila u Hrvatsku njih oko 600. „Ipak, ne zna se gdje su završili ti ljudi, jer ih je samo nekoliko desetaka ubilježeno sa zatraženim azilom. U kampovima nisu, pa zaključujemo da su – nasilno vraćeni u BiH“, riječi su ove znanstvenice iz IEF-a.

„To je već klasična 'rupa' u tragovima hrvatskog odnosa prema tim ljudima", nastavila je Hameršak, „dok porast raznih oblika nasilja možemo pripisati i nekim globalnim političkim razlozima. Sjetimo se samo trenda u veljači s granice između Grčke i Turske, dakle još i prije korone. Tome se može pripisati i činjenica s kojom se danas suočavamo, da naši mediji sve rjeđe obraćaju pažnju na tu temu. Ona je za njih već 'prožvakana', nije više atraktivna roba na tržištu.“

Nova funkcija solidarnosti

Trend o kojem govori Marijana Hameršak odnosi se na onomad iskazanu reakciju vrha EU-a na val izbjeglica koji se kretao iz Turske prema Grčkoj. Nasilju nad njima je tad neizravno, ali jasno progledano kroz prste, pa se ni suzavac i gumeni meci više nisu smatrali neprikladnima. Pojam solidarnosti je u isto vrijeme stavljen u novu funkciju: EU je pozvala na solidarnost s Grčkom u obrani granica, umjesto one koju trebaju izbjeglice. One su postale sigurnosni problem, ne više – kako se dotad interpretiralo – žrtve humanitarne krize.

Dok se hrvatska, kao i ostala europska javnost, tako okreće drugim pitanjima svakodnevice, kriza se nastavlja pod nekim drugim imenom. U lipnju se na karlovačkom području utopilo šestoro izbjeglica, što predstavlja izuzetan porast broja smrtnih slučajeva. Pokušavali su proći kroz Hrvatsku preko rijeka, jer uslijed epidemioloških mjera nisu više mogli toliko koristiti kopneni put. A sve im je dalji i onaj do uma i srca domicilne javnosti, sanitarno i medijski izolirane.