Napuštena kineska djeca

Veliki kineski gospodarski napredak tijekom posljednjih desetljeća, bio je u prvom redu moguć zbog toga što su milijuni ljudi sa sela doselili u gradove. Ovdje su za malo novca radili u tvornicama a situacija ni danas nije mnogo drugačija. Međutim, sve je to imalo i svoju cijenu: radnici su kod kuće morali ostaviti svoju djecu. Prema procjenama, oko 58 milijuna kineskih mališana u Kini raste bez svojih roditelja. Jedan od njih je 12-godišnji Luo Dongđing.

"Kad dođu, donijet će mi hlače"

Luo Dongđing pohađa školu u selu Joući. Ono se nalazi jednoj od najsiromašnijih kineskih provincija, Guangsi na jugu zemlje. Ovu školu pohađa sveukupno 270 učenika, dok s njim u razredu sjedi njih 40. Mnogi učenici žive u okolici ovog sela, u dolinama i brdima. Svakoga dana u školu dolaze pješice; marš traje i po nekoliko sati. No, to nije jedini razlog zašto mnoga djeca ovu školu ne napuštaju čak niti preko vikenda. Glavni razlog leži u tome što su ionako sami, kod kuće nemaju nikoga. „Moji su roditelji otišli u provinciju Guangdong. Što tamo rade i gdje su točno, to ne znam“, kaže 12-godišnji Luo Dongđing. Njegovi roditelji kući dolaze samo jednom godišnje, obično na proslavu Nove Godine i onda ostaju nekoliko tjedana. „Kad dođu, donijet će mi nove hlače“, šapuće ovaj dječak.

U svakom krevetu i do četiri mališana

Prema procjenama, ovako kao on, živi još oko 58 milijuna djece u Kini. Većina takozvanih putujućih radnika, sa sobom ne mogu povesti svoju djecu. U drugim gradovima i provincijama njih se tretira kao građane druge klase bez mogućnosti prijava na dotičnim općinama. Samim time, niti njihova djeca ne mogu biti upisana a time niti pohađati školu – barem ne besplatno kao što je to slučaj kod kuće, u mjestu rođenja.

Posljedica su milijuni mališana prepušteni samima sebi koji žive u selima kao što je Joući. Djeca spavaju u školama, u malim i tijesnim spavaonicama u kojima se nalazi i do osam kreveta. U svakom od njih spavaju troje do četiri mališana.„Naša odgovornost za ovu djecu je velika a takav je i teret koji nosimo. Gotovo svi roditelji su negdje daleko a djeca ostaju kod nas. Za mene kao voditelja škole na prvom mjestu stoji sigurnost đaka, njihova prehrana i smještaj. Učenici u meni vide oca. Slušaju me“, kaže voditelj škole u Joućiju, Lu Lipeng.

Tijekom školske pauze, djeca se igraju na malom školskom igralištu. Ovdje dobivaju podršku koju inače ne bi dobili nigdje. Djeca putujućih kineskih radnika, uče već od najranijih dana nositi se s velikim emocionalnim i psihičkim teretom. Koliko je on zapravo težak primjećuje se i na tome da mnoga djeca pokazuju poteškoće u učenju. Ukoliko i imaju baku ili djeda, niti oni im ne mogu puno pomoći – barem ne po pitanju rješavanja domaćih zadaća jer niti sami nisu obrazovani. A nemaju niti vremena budući da i oni, obično na poljima, rade po cijele dane. „Ovdje se rijetko tko brine oko obrazovanja djece. Kada dođu kući, tamo obično nema nikog tko na njih pazi. Nitko ih ne motivira…“kaže 26-godišnji Čang Liang, učitelj koji na ovoj školi radi već dvije godine.

"Svakog dana jedno jaje..."

Ovaj nedostatak podrške ima svoje posljedice: mnoga djeca napuštaju školu što je moguće ranije i počinju s traženjem posla u tvornicama u nekoj drugoj provinciji. Baš kao što su to činili i njihovi roditelji. Tko je rođen u Gungsiju, vrlo teško u životu može dobiti ili razviti neku drugu perspektivu. „Većina ove djece odrasta bez ikakvog samopouzdanja. Ne radi se samo o tome da dobiju krov nad glavom i obroke, već bi trebalo biti važno i da se psihički dobro osjećaju. Mi im želimo pokazati da preko mnogo rada ipak mogu promijeniti svoj položaj, da mogu čak doći i do studija, do fakulteta, odnosno – želimo im pokazati da postoji i jedan drugi život, izvan siromaštva i bijede kakav vlada u brdima gdje su rođeni“, kaže Li Min Lan, suradnica nevladine organizacije „Wild Lily“ čiji je cilj pomoću donacija i posebnih socijalnih programa pružiti pomoć i podršku djeci u Guangsiju.

Ona dodaje kako je tijekom rada u selima u ovoj provinciji primijetila da su ovdašnja djeca znatno manjeg rasta od svojih vršnjaka u drugim dijelovima zemlje. Oni doduše ne pate od gladi, no njihova prehrana nije posebno kvalitetna. Najčešći obrok se sastoji od kukuruza, riže i nešto povrća. Meso ne dobivaju gotovo nikada. Ona je stoga započela s projektom pod naslovom „Jedno jaje na dan“. Projekt je vrlo uspješan i u međuvremenu je u njega uključeno 25 škola u cijeloj provinciji.

„Hrana u školi je puno bolja nego kod kuće. Kod kuće imamo samo rižu i kukuruz, no u školi dobijemo i jaja i meso. A od prošle godine dobivamo jaja i redovito, svaki dan“, priča zadovoljno 13-godišnja Lu Sjaojan.

Sanjaju o obitelji iako ne znaju što je to

Pa ipak, svima njima nedostaju njihovi roditelji. Škola bi trebala nadoknaditi roditeljsku ljubav, no ona to naravno nije u stanju. Kako kaže Min Lan, djeci nedostaje osjećaj blizine i roditeljske topline. „Meni jako nedostaju moji roditelji. Moja je najveća želja je da dobijem jednog plišanog medvjedića pandu. Njega bih onda noću mogao zagrliti i držati u rukama“, kaže Dongđing.

Kao i svi drugi, i on sanja o tome da jednog dana živi sa svojim roditeljima, kao prava obitelj. Iako, ni sam ne zna točno što je to i kako to zapravo izgleda.