1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a
Vjera

Muke afričkih kršćana s koronavirusom

Daniel Pelz
30. svibnja 2020

Zbog pandemije koronavirusa afrički kršćani koji žive u inozemstvu sve teže mogu prakticirati svoju vjeru. Crkva je za njih komadić domovine, društvena mreža i zamjenska obitelj.

https://p.dw.com/p/3cxAe
Svećenik i malobrojni vjernici u crkvi
Samo članovi istoga kućanstva smiju u crkvi sjediti skupa. Foto: DW/D. Pelz

Kad Melanie Oben pjeva, onda je to više od pjevanja. Pjesma se iz njezinoga grla doslovce ori, ona tako angažirano pjeva da bi čovjek mogao pomisliti kako ona sama može nadomjestiti kompletan zbor. Ustvari upravo to i – mora. U normalnim okolnostima pored nje stoji 20 ljudi. Ali pozornica pored orgulja je prazna. Tu su samo ova Kamerunka, još jedan pjevač i pijanist.

Tišina u crkvi...

"Vidite kako se moramo napregnuti“, kaže Oben. Ali napor se isplati. Njihova izvedba pjesme „Slava Bogu na visini...“ širi se crkvom poput tepiha koji tom prostoru daje toplinu. I sad bi ljudi trebali ustati, početi i sami pjevati s njima, pljeskati. Ali u crkvi je mirno. I tiho. Ljudi nema. Samo jedna žena sjedi u zadnjoj klupi, pjevuši tiho i pomalo sramežljivo tu melodiju, dok joj je na ustima zaštitna maska.

Misno slavlje nedjeljom u 13 sati je mali komadić Afrike u berlinskoj općini Schöneberg. Mjesto na kojem se susreću dva svijeta, koja ne mogu biti različitija. Moćno zdanje crkve sv. Elizabete, s tamnim drvenim klupama i gotičkim prozorima, u duhu njemačke tradicije. I šarolika afrička zajednica, sa svojim pjesmama i tradicijama: Kenijci, Nigerijanci, Kemerunci poput Melanie Oben.

Afrikanci u jednoj crkvi u Londonu
Za mnoge je dolazak u crkvu kao odlazak u domovinuFoto: Reuters/S. Dawson

"Kad nedjeljom ovdje zapjevam, osjećam se kao kod kuće“, kaže ona. Ali u doba korone sve je drugačije nego inače. Održavanje misa je u Berlinu ponovno dozvoljeno početkom svibnja, ali uz poštivanje strogih pravila higijene i fizičke distance. Tko želi doći na misu, mora se prijaviti. Na njoj smije sudjelovati maksimalno 50 osoba. Na ulazu u crkvu jedna žena pazi da si vjernici dezinficiraju ruke. Nitko ne smije pjevati – osim Melanie Oben i njezinih kolega.

Višemjesečno izvanredno stanje

"Doći na misu je poput dolaska kući“, kaže svećenik Sylvester Ajunwa. U vremenima pandemije to je prazna, tiha kuća. Jedva 30-ak ljudi sjedi u velikoj crkvi, svi na propisanoj udaljenosti jedni od drugih. I Ajunwa na oltaru djeluje pomalo izgubljeno. Ovaj isusovac vodi brigu o oko 1.000 katolika u Berlinu i Brandenburgu. On je ljubazan čovjek, nešto kao graditelj mostova između Afrike i Njemačke. Rođen je u Nigeriji, doktorirao je u njemačkom Würzburgu.

Već i u normalnim vremenima njegov posao nije bilo moguće obavljati bez solidne doze opuštenosti i vjere u Boga. Ajunwa ima i jedno i drugo. Pa i u ovim vremenima. „Vjera u Boga je naše sidro, tako mi preživljavamo ova teška vremena, mi ćemo se i ubuduće pouzdati u njegovu pomoć“, kaže on na početku mise. I trudi se jako da to ne ostanu samo prazne riječi. Ovu je nedjelju proveo jureći kroz grad, kako bi održao četiri mise. U crkvi sv. Elizabete se održavaju dvije umjesto jedne, kao inače. Ne želi da nitko ostane izvan crkve zbog pravila o maksimalno 50 vjernika na misi.

Ajunwa sve to rado čini. On zna što korona-kriza znači za njegove vjernike, što im pogotovo znači vrijeme bez misnog slavlja. Dok su se neki drugi iz straha od virusa doslovce zatvorili u svojim kućama, on se osobno susretao s ljudima kojima je bilo loše. Uz poštivanje pravila o mininimalnoj fizičkoj distanci, napominje on. S drugima je telefonirao. Mobitel mu stalno zvoni. "Članovi župe su ostali bez dvije stvari: njihovog duhovnog života i društvenog života. Ostali su bez mjesta na kojem mogu govoriti o svojim problemima ili se zajedno radovati pozitivnim iskustvima. Mnoge je to jako zaboljelo“, kaže Ajunwa.

Vjernici u crkvi u Keniji
Oko 40 posto afričkog stanovništva su kršćaniFoto: picture-alliance/AP Photo/B. Curtis

Nedostaje zajednica...

I mnoge još uvijek boli. Nakon misnog slavlja članovi zajednice se obično druže u župnoj dvorani. Jedu, piju, pričaju, ponekad i satima. A sad je ta ogromna dvorana prazna. Stolice su poslagane jedna na drugu. „Vrijeme nakon mise je ustvari drugo slavlje nedjeljom“, kaže svećenik Ajunwa.

I to nedostaje vjernicima poput Godwina Nwarua. On za sebe kaže da nikada nije propustio misu u crkvi sv. Elizabete. Osim kad nije bio u Berlinu. „Strašno je“, žali se on nakon mise. „Izgubili smo našu zajednicu, uništeni su socijalni aspekti našeg života. Neke članove zajednice, koji su ranije redovito dolazili, nismo vidjeli već mjesecima.“

Godwin je u Njemačku došao prije deset godina. Sada je kao laik aktivan u radu svoje župe. Kod misa u doba korone nedostaju mu neke stvari: „Naš zbor je smanjen. Ranije su tu bili bubnjevi, gongovi i drugi instrumenti. To više nije pravo afričko misno slavlje.“

Melanie Oben za to vrijeme se „zagrijava“ za drugu misu dana, ona počinje oko pola sata kasnije. Gleda u bubanj za kojim nitko ne sjedi i koji je podsjeća na bolja vremena. Ali ne želi se žaliti: „Olakšanje je barem da opet možemo ići u crkvu i da smijemo pjevati. Ovdje prikupljam energiju za tjedan koji slijedi. Preko dva mjeseca smo morali ostati kod kuće. Za mnoge je to bilo poput pakla.“