Može li Srbin biti predsjednik Kosova?

DW: Gospodine Fabritius, u dijalogu između Srbije i Kosovo jedna od centralnih tema je pitanje etničkih manjina u tim zemljama. Što spada u uspješan dogovor o pitanjima prava manjina?

Prof. dr. Bernd Fabritius: Mi u Europi već imamo pravne osnove za zaštitu manjina koje su, po mom mišljenju, važne upravo za srpsko-kosovski dijalog. Radi se o dva dokumenta Vijeća Europe koje je Srbija već ratificirala i koje već primjenjuje.

S jedne strane to je Okvirni dogovor o zaštiti nacionalnih manjina, koji je Srbija ratificirala u rujnu 2001. Njime se zabranjuje diskriminacija na osnovi pripadnosti nekoj nacionalnoj manjini i asimilacija protiv njezine volje. Time se dakle štite slobode koje su bitne za pripadnike neke nacionalne manjine.

S druge strane, to je Karta o regionalnim i manjinskim jezicima Vijeća Europe. Njega je Srbija ratificirala 2006. Ta Karta se nadovezuje na neotuđivo pravo ljudi da u svom privatnom, isto kao i u javnom životu, koriste svoj vlastiti regionalni i materinski jezik. Srbija recimo štiti pripadnike njemačke manjine. Radi se o oko 4.000 ljudi koji žive najvećim dijelom u Vojvodini. Oni pretežno govore srpski i patriotski su pripadnici srpske države, ali govore i njemački. Srbija je dakle u stanju primijeniti tako pozitivno shvaćenu politiku prema manjinama. To je vidljivo kada se pogledaju okvirni uvjeti u kojima živi njemačka manjina tamo.

Mnogo toga zvuči u teoriji i zakonima jako dobro, ali ipak je cijeli diskurs prožet strahom i nepovjerenjem. Što predlažete da bi se ono što je dogovoreno u teoriji stvarno pretočilo u praksu?

Strah unutar društva je fenomen koji prilično često susrećem kada je riječ o manjinama. Važan zadatak neke vlade jest da ona informiranjem i prosvjećivanjem radi na tome da društvo postane inkluzivno i da jasno stavi do znanja da neka nacionalna manjina u stvari obogaćuje čitavo društvo u zemlji.

Etničko-nacionalističke pozicije su neprijatelj svakog oblika zaštite manjina. To je uvijek tanka crta između pritiska u smjeru asimilacije i održavanja kulturne posebnosti manjine. Pojednostavljeno bi se moglo reći: moguće je da netko bude dobar patriot, premda je pripadnik neke nacionalne manjine.

Ja sam u Europi često doživio da su nacionalne manjine posebno patriotski orijentirane. Svakoj vladi bi bilo pametno kada bi to uvidjela kao pozitivan aspekt.

Govorili ste o pravima manjina. Ali kada je o sporu između Srbije i Kosova riječ, onda se kao problem često javlja pitanje obveza. Što Vi smatrate da bi trebalo učiniti da bi se neka manjina pozitivno integrirala?

Strah unutar nekog društva o kojem je bilo riječi je negativan aspekt koji nastaje onda kada manjina stvori unutar većinskog dijela društva dojam da ona tu zapravo i ne pripada, pa onda slijedi neke obrasce koji vode cijepanju zajednice. To ne može biti dio neke pozitivne manjinske politike.

Za svaku manjinu je pametno kada se pozitivno odnosi prema činjenici pripadnosti nekom teritoriju koji tradicionalno nastanjuje – a upravo to je ključno da uopće bude viđena kao nacionalna manjina.

Ako dakle neka srpska manjina živi na Kosovu, onda bi ona trebala sebe vidjeti kao dio Kosova i tamo u dobroj vjeri i sa povjerenjem živjeti s pripadnicima većinskog društva. A zadaća je i jednih i drugih da ga partner ne doživljava kao strano tijelo kojeg bi se trebalo plašiti.

To znači da kada većina na Kosovu tamošnju srpsku manjinu uvjeri da će njihova manjinska prava biti poštivana, da oni neće biti samo tolerirani, već da će ih kosovska država podržavati, kada Srbi budu u mogućnosti njegovati svoj srpski jezik, onda nestaje taj argument straha. Onda to ne vodi prema sve većoj otuđenosti i razdvajanju, već prema sve boljoj integriranosti te manjine, a da pri tom nije riječ o asimilaciji. To naravno važi i obratno.

Spominjete jezik i naglašavate potrebu da se zaštiti materinski jezik. Ali vidljive se tendencije, i to ne samo na Kosovu, već u čitavoj regiji, da etničke manjine ne žele učiti jezik većinskog društva i da ga čak odbacuju.

Uvjeren sam, a to ne važi samo za manjine, da bi svatko trebao učiti jezik kojim se koriste drugi ljudi koji žive u toj zemlji, a posebno kada se radi o jeziku većine. Dakle, svaki pripadnik neke nacionalne manjine trebao bi učiti jezik koji se uglavnom koristi u toj zemlji i trebalo bi da tome uči svoju djecu – i da to shvati kao investiciju u budućnost.

Ako postoje neke rezerve prema većinskom društvu, one bi trebale što prije biti razgrađene, jer na kraju krajeva, u toj zemlji se živi. Po mom mišljenju, to je temelj svakog pametnog pozicioniranja neke nacionalne manjine. Sve drugo potpada pod tendenciju prema separatizmu, a to nema veze s nekom mudrom manjinskom pozicijom.

Separatizam je upravo ono čega se većinsko društvo boji. Kako se može spriječiti nastanak separatizma u toj osjetljivoj situaciji gdje bi, s jedne strane trebalo njegovati kulturni identitet, dok bi istovremeno trebalo imati i poštovanja prema identitetu drugog?

Svejedno je li netko pripadnik manjinske ili većinske zajednice, on bi trebao biti dovoljno samosvjestan i samouvjeren da dozvoli drugima da budu drugačiji. Većinsko društvo ne smije stvoriti dojam da želi pripadnike manjine nasilno asimilirati. A manjina bi treba uvjerljivo dati do znanja da ostaje lojalna državi u kojoj živi, bez obzira na to što zadržava vlastiti identitet. Zaštita je potrebna uvijek manjini, a ne većini.

Ali preduvjet za zaštitu manjine je, naravno, da su riješena pitanja teritorijalne pripadnosti i da ta rješenja nitko ne dovodi u pitanje! Ja sam samo onda manjina ako živim u državi gdje je netko drugi većina. Ako ja to još nisam prihvatio, onda ja po svom samorazumijevanju nisam dio neke nacionalne manjine. Zato je zaštita manjine moguća samo tamo gdje oni koji je zazivaju prihvaćaju da su manjina. A ako se još raspravlja o granicama, onda još nismo kod diskusije o zaštiti manjine.

Važan aspekt zaštite prava manjine jest i pitanje sudjelovanja u donošenju političkih odluka. Na Balkanu etničke manjine uglavnom biraju etničke stranke. Često postoje kvote koje olakšavaju to sudjelovanje. Ali time se istovremeno politički diskurs etnizira…

Mislim da je vrlo važno da etničke manjine sudjeluju u oblikovanju politike i da se tome daje podrška kroz takozvanu pozitivnu diskriminaciju. Jer, ako ih većina stalno nadglasavanjem gura na marginu, one ne mogu dobiti šansu sudjelovanja u donošenju političkih odluka.

U Rumunjskoj je jedan predstavnik njemačke etničke manjine postao predsjednik, u Sjevernoj Makedoniji će u drugom dijelu mandata jedan etnički Albanac preuzeti funkciju predsjednika vlade. Jesu li to rezultati pozitivne diskriminacije?

Manjinsku politiku bi trebalo sagledavati u kontekstu čitavog društva, u skladu s onim: „Svakoga pustiti da bude onakav kakav je". Naravno da onda i jedan pripadnik etničke manjine, recimo kao Nijemac Klaus Johannis u Rumunjskoj, može biti većinom glasova izabran za predsjednika svih Rumunja.

To bi bilo – da razvijem jedan model za budućnost – isto kao kada bi se na Kosovu uspjela etablirati jedna inkluzivna manjinska politika, tako da većinsko društvo više nema strah od pripadnika srpske manjine. Zašto onda neki Srbin ne bi mogao biti predsjednik Kosova? Ili obratno, da neki etnički Albanac bude predsjednik Srbije?

U Europi, na žalost, prije uočavamo jedan sasvim suprotan trend. Nacionalizam jača...

Zaštita nacionalnih manjina je posebno važna upravo u toj Europi koja bilježi sve jaču re-nacionalizaciju. Uvjeren sam da su manjine šansa za mir u Europi. One su vezivno tkivo za obostrano razumijevanje. U tom smislu, ja pozivam sve države Europe da zaštitu manjina vide kao šansu za vlastiti plodonosni napredak.

Prof. dr. Bernd Fabritius (55) je njemački političar rođen u Rumunjskoj. Član je Kršćansko-socijalne unije (CSU) iz Bavarske i predsjednik Njemačkog saveza prognanih. Istovremeno je i povjerenik Savezne vlade za pitanja povratnika njemačkog podrijetla u zemlju i za nacionalne manjine.