Možda nam je predobro

Ne bi bilo ispravno reći kako je rezultat izbora za Europski parlament onakav kakav je morao biti. Ali je točno da je on kakav se očekivao. Sljedeći saziv Europskog parlamenta bit će politički još rascjepljeniji nego što je do sada bio: ekstremisti i s lijeve, a još više s desne strane, znatno su ojačali. Kada je riječ o sudjelovanju birača slika je neujednačena. U nekim zemljama je doduše na birališta izašao veći broj građana nego ranije, ali ti glasovi su često ojačali euroskeptike.

Općenito se može reći da je interes građana za EU zastrašujuće mali, a pri tom su se stranke ovaj put doista potrudile animirati birače. Prvi put su bili istaknuti nosioci lista koji su u okviru predizborne kampanje putovali uzduž i poprijeko po kontinentu i vodili brojne rasprave. Izborna borba je time trebala biti personalizirana, življa i relevantnija nego ranijih godina. Međutim, to nije mnogo pomoglo.

Ekstremisti nemaju projekt

Umirujuća je činjenica da će Europski parlament, usprkos neprijateljima Europe u vlastitim redovima, biti u stanju normalno funkcionirati. Zastupnici britanskog UKIP-a, francuskog Front Nacionala ili Danske narodne stranke, će doduše držati vatrene govore, ali oni ništa neće moći blokirati. Oni su naime po svoj prilici suviše međusobno različiti upravo zato jer su suviše nacionalni. Osim toga njihova je retorika prije svega upućena biračima u vlastitim zemljama. Njihova je nakana prije da budu glas nezadovoljnika nego da ostvare neki veliki zajednički projekt. A osim toga će pod pritiskom ekstremista proeuropske stranke još više zbiti svoje redove. Ne, stvarnu prijetnju ekstremisti neće predstavljati, barem ne u Europskom parlamentu.

Prisjetiti se europskih vrijednosti

Uznemiravajuća je prije svega apatija koja vodi do velikog postotka nebirača. Za većinu građana su impozantna dostignuća europskog zajedništva očigledno postala tako samorazumljiva, da oni vjeruju kako će zauvijek to tako i ostati: mir, sloboda putovanja, studiranja i rada, zajednička valuta, zajedničko tržište. Ali, kako brzo taj naizgled nedodirljivi poredak može pasti moglo se vidjeti nedavno u vrijeme financijske krize. EU je bio na rubu propasti. Kriza je u međuvremenu najvećim dijelom prevladana, ali samo zahvaljujući zajedničkim naporima. O čemu se u Europi zapravo radi, najbolje se vidi na primjeru ukrajinske krize: 25 godina nakon kraja napetosti između Istoka i Zapada velika je opasnost da dođe do novog europskog konflikta. EU je najbolji primjer za to što se mirnim i zajedničkim radom može postići.

Žele li kritičari europske integracije sve to dovesti u pitanje? Trebalo bi ljude iz drugih dijelova svijeta pitati što misle o europskom projektu. Ukoliko mi u EU-u nemamo drugih problema nego se ljutiti zbog pretjerane birokracije i pokušaja da se sve regulira onda nam dobro ide, možda čak predobro da bismo znali cijeniti čudo gotovo sedam desetljeća mira i zajedničkog blagostanja.