Moć medijskih tajkuna u Srbiji
24. rujna 2018
Neki tajkuni su drugačiji od ostalih. Vlasnik televizijskog imperija Pink i medijski tajkun Željko Mitrović uz gomilu uvreda odgovorio je ministru kulture i informiranja Vladanu Vukosavljeviću koji se usudio primijetiti kako bi se reality programi trebali emitirati na kanalima koji se plaćaju, te da su oni sramota za medijsku scenu i da duhovno i mentalno uništavaju narod.
Premijerka Ana Brnabić je ustanovila da ovakve izjave nisu posao ministra i tako je srpska vlada pokazala da neki tajkuni mogu ministru kulture poručiti kako je „površan i glup", te da je dobio „izljev opere u mozak". Kome dosada nije bilo jasno – vrhu vlasti je Željko Mitrović važniji od ministra kulture, kako god se on zvao.
Kako bi njegovo tko zna koje po redu otvoreno pismo dobilo na dramatičnosti, Mitrović se upustio i u kampanju zastrašivanja građana Srbije, upozorivši da „ministar sada želi natjerati građane da plaćaju svoj omiljeni program" – koji vlasnik Pinka inače tako nesebično nudi besplatno. Nitko sigurno ne želi riskirati socijalne nemire ukoliko bi se uvelo plaćanje za gledanje realityja „Zadruga".
Medijski servis vlasti
Profesora Fakulteta političkih znanosti Radu Veljanovskog nije iznenadila činjenica da je srpska vlada umjesto svog ministra podržala jednog privatnog medijskog poduzetnika. „Vlast će vjerojatno biti spremna i odreći se ministra, i zaštititi one koji vrše propagandu u korist vlasti", kaže on za DW.
Nije iznenađen ni Zoran Gavrilović iz Ureda za društvena istraživanja (BIRODI), koji smatra da srpska vlada brani svoje medijsko čedo. „Naši monitorinzi to i pokazuju – stvarni medijski servis ove vlasti jest televizija Pink. Kada pogledate strukturu gostiju, teme koje obrađuju, kada vidite sve što Pink proizvodi – to je praktično cjelodnevni program u korist vlasti."
U srpskoj vladi, također, nije bile previše mašte pa je i za ovaj sukob ministra i medijskog magnata iskorišteno opravdanje koje smo već čuli bezbroj puta – od pogibija radnika pa do uloge realityja u duhovnom životu Srbije: toga ima i na Zapadu. Uz to je premijerka Brnabić dala opasku da je reality u Srbiju donio omraženi „tajkun Dragan Đilas".
Kako je sve što radi Dragan Đilas po prirodi stvari za sadašnje vlasti neopisivo loše, pitanje je zašto aktualne vlasti nisu prekinule taj loš izum koji je sa Zapada donio nevoljeni tajkun Đilas? Našlo se opravdanje i za to u srpskoj vladi, pa je tako premijerka poručila da se „vlada, čini mi se na sreću, ne može baviti programima privatne televizije".
Željko Mitrović je tu poruku pravilno shvatio pa je tako svoj program koncipirao kao solidnu količinu realityja, začinjenog zastrašujućim medijskim kampanjama protiv svih političkih protivnika naprednjačke vlasti, uključujući tu i pisma čelnicima oporbe i političarima iz vlasti koji ne prate stranačke direktive.
Ne mora se kopirati svaka glupost
„To što takvih programa ima i na Zapadu nije nikakvo opravdanje", primjećuje Veljanovski. „Uostalom, u jednom broju zemalja koje imaju nešto demokratskije mehanizme za kontrolu sadržaja elektronskih medija ti fenomeni realityja su bili pa prošli. To ne znači da se u Srbiji moramo ugledati na neke najgore primjere te vrste programa", napominje profesor.
Ako ipak ostavimo po strani pitanje dobrog ili lošeg ukusa, ili pravo privatne televizije da emitira ono što joj donosi profit, postoje dijelovi Zakona o elektronskim medijima koji govore o obavezama emitera. Član 47 tako navodi da je pružatelj medijske usluge „dužan osigurati slobodno, istinito, objektivno, potpuno i pravovremeno informiranje", ali i da je dužan „ne pružati programske sadržaje koji ističu i podržavaju narkomaniju, nasilje, kriminalno ili drugo nedozvoljeno ponašanje, kao i sadržaje koji zloupotrebljavaju lakovjernost gledatelja i slušatelja".
U istom članu se i kaže da je emiter dužan „poštivati zabranu političkog oglašavanja izvan predizborne kampanje, a u tijeku predizborne kampanje registriranim političkim strankama, koalicijama i kandidatima osigura zastupljenost bez diskriminacije".
Možda je netko u ovim suhoparnim redovima prepoznao program televizije Pink, ali tako je to sa zakonima: dok je za nekoga reality Zadruga samo bezazlena i besplatna zabava za narod, za drugoga je to nepoštivanje zakona u dijelu koji se odnosi na obvezu emitera da „doprinese podizanju opće kulturne i obrazovne razine građana".
REM je prava adresa
Možda upravo stoga Zoran Gavrilović kaže da „nije bilo potrebe da se ministar kulture i informiranja upušta u ovakvu vrstu javne svađe s vlasnikom Pinka. Umjesto toga je te primjedbe trebalo upotrijebiti kako bi postali dio medijskog zakonodavstva, pogotovo sada kada se izrađuje i nova medijska strategija."
„Umjesto toga je trebala uslijediti reakcija Regulacijskog tijela za elektronske medije (REM), ali ono se na žalost ne bavi onim što radi televizija Pink, a to je zloupotreba javnog resursa, odnosno nacionalne frekvencije", ističe Gavrilović.
Rade Veljanovski dodaje kako postoji izvjesno nerazumijevanje nadležnosti u ovom slučaju. „REM po zakonu ima ingerencije za kontroliranje rada elektronskih medija i izricanje sankcija. Ali, Ministarstvo kulture i informiranja također ima pravo brinuti se o provođenju zakona. Ministarstvo tako ima prava podsjetiti REM – nema mu pravo ništa narediti s obzirom na to da je to neovisno regulacijsko tijelo – na obveze", naglašava Veljanovski.
„Zakonski okvir nije sporan, ali je sporna činjenica da REM ne radi svoj posao", zaključuje Zoran Gavrilović. „Nije pritom problem samo reality Zadruga, već reality koji TV Pink pušta kroz svoje informativne i pseudo-političke emisije: sa pseudo-analitičarima, sa pseudo-događajima, i nedostatak reakcije REM-a na sve to”, skreće pažnju Gavrilović.
Kao Trumanov šou
Reality programi su u Srbiji inače počeli relativno skromno i trajali su od trideset do stotinjak dana. Sada to već zalazi u zabrinjavajuće vremenske okvire, jer sudionici „Zadruge" tamo borave čitavih deset mjeseci, a još je zanimljiviji slučaj programa „Parovi" na TV Happy. Četvrta sezona Parova je tako trajala 321 dan.
Ali, i to je Srbija danas, u kojoj je reality igrač postalo novo i unosno zanimanje. REM je i tu prava adresa, napominje profesor Veljanovski. „REM ima prava da se – ukoliko sam nema dovoljno resursa – posavjetuje s psihijatrima, psiholozima i sociolozima, i dobije odgovor na pitanje bi li ljude trebalo stavljati u takvu situaciju, i u tako dugačkim vremenskim razdobljima", dodaje Veljanovski.
Osim što popunjava najveći dio programske sheme, pojedini sudionici, s povremenim pauzama, u tom realityju borave i više godina. Neki od njih prostor u kojem se odvija šou sada navode kao svoju kućnu adresu, tvrde pojedini beogradski mediji.