"Mount Everest je postao sasvim banalno brdo"

DW: Vratimo se prvo u prošlost; 29.svibnja 1953. godine kada su se Novozelanđanin Edmund Hillary i ŠerpaTenzing Norgay, kao prvi ljudi uspjeli popeti na vrh Mount Everesta. Je li po Vašem mišljenju to bilo jedno izvaredno postignuće dvojce hrabrih alpinista ili je ipak bila riječ o timskom uspjehu?

Messner: U prvom redu je to bio uspjeh britanskog tima. Britanci su u tu priču unijeli svoje znanje i novac i odradili velike pripreme. Između 1921. i 1953. godine su mnoge ekspedicije na Everestu doživjele neuspjeh. S druge strane, mora se reći da jedan dio ondašnjeg uspjeha pripada i Švicarcima koji su u dva navrata s Raymondom Lambertom 1952. godine pokušali osvojiti vrh. Oni su daleko stigli. (Raymond Lambert bio je švicarski alpinist, preminuo 1997. godine) Tada je s njima bio i Tenzing Norgay.

Bez svih ovih prijašnjih pokušaja, mislim da britanski tim ne bi 1953. godine uspio doći do vrha. Isto tako, može se u svakom slučaju reći da se uspjeh može zahvaliti samom Hillaryju koji je imao dovoljno hrabrosti pokušati. Britanci su pokušali i nisu uspjeli. I onda se pojavio ovaj mladi Novozelanđanin, pokazavši kako ima i volje i hrabrosti iako su mnogi prije njega doživjeli neuspjeh. I uspjelo im je. To će ostati zvjezdani trenutak u povijesti alpinizma. Pri tome se treba spomenuti da Hillary nije bio vrhunski, takozvani ekstremni alpinist, već klasični alpinist ali koji je je imao mnogo povjerenja i stvarima pristupao na sasvim prirodan način. To je tipično za Novozelanđane.

DW: Nakon ovog prvog osvajanja vrha, slijedila je sportska faza u 60-tim, posebno u 70-tim i osamdesetim godinama. Tada se počelo s odabiranjem novih, težih puteva, tijekom zimskih mjeseci. Vi ste se zajedno s Peterom Haberleom 1978. godine bez boce s kisikom uspjeli popesti do vrha – to je bilo prvi put u povijesti. Ponovili ste to 1980. godine, tada bez pratnje, bez boce kisika i to tijekom monsunskog razdoblja. Je li Mount Everest za Vas tada bio ultimativni izazov?

Messner: Nakon što su se Doug Scott i Dougal Haston popeli preko jugozapadnog zida 1975. godine, postalo mi je jasno da je od sada još jedino važno popesti se na Everest sa što manje opreme. Činjenica da sam se popeo sam, bila je točka na i moje alpinističke karijere – bio sam sam na najvišem vrhu svijeta, u lošim vremenskim prilikama, tijekom monsuna, bez boce kisika, a do vrha sam došao slijedeći jednu novu rutu.

DW: Tijekom 90-tih godina je započelo „komercijalno“ uspinjanje na Everest. Ta slika se vidi i danas. Kako vi vidite Mount Everest u današnje vrijeme, 60 godina nakon prvog osvajanja vrha?

Messner: To je još uvijek isto brdo. Pritisak koji ovdje vlada zbog manjka kisika isti je nekoć i danas. Everest je još uvijek relativno opasan…

Razlika nekoć i danas je u tome što danas turističke agencije koje organiziraju uspon, svojim klijentima unaprijed obave sve pripreme. Prije nego oni stignu, na Everest se penju ne samo deseci već stotinu Šerpa i pripremaju pistu za uspon. Everest je u tom smislu bolje pripremljen od Alpi. Tek kada je sve spremno, dolaze klijenti – znači, uspon time gubi na težini, opasnost je time svedena na minimum, iako ona još uvijek postoji. Nije ju moguće potpuno isključiti.

Sada se primjerice, pojavila i diskusija oko toga treba li li na Hillary Stepu, to je jedno teško mjesto u gornjem dijelu uspona, postaviti ljestve? Ja sam predložio da bi se možda mogao postaviti i semafor kao u gradovima tako da se točno zna kada se tko može penjati a kada spuštati. U tom slučaju bi se alpinisti morali pridržavati reda kao u prometu pa bi bilo manje nesreća. Do njih naime dolazi zbog kaosa, čekanja na hladnoći. Ljudi se tako smrzavaju a neki su zbog toga gore i preminuli.

DW: Zbog ovakvog razvoja situacije uvelike se promijenila i slika i tip alpinista koji se penju na Mount Everest.

Messner: Da, danas se ovdje mogu naći osobe koje ili nisu uopće alpinisti ili nemaju mnogo iskustva. Svi znaju da, ako se ovdje toliki uspinju, to onda znači da nije toliko teško, da je moguće. U osnovi i je tako – svatko tko se popeo na neki vrh od oko 4.000 metara u Alpama, ukoliko mu se pripremi put na ovakav način, može se popeti i na Everest. Ja vam garantiram da kada pista ne bi bila tako pripremljena, da od tisuću njih koliko ih se sada tamo nalazi, ne bi ni trojca uspjela doći do vrha. To brdo je danas puno lanaca, žica, ljestvi i zato je pristupačno svakom. Je li to tako dobro i ispravno, meni je relativno svejedno. To više nema nikakve veze s klasičnim alpinizmom. Ti ljudi danas više ne osvajaju Hillaryjev Everest a niti moj, već neko drugo brdo – iako je geološki gledano još uvijek riječ o istom.

DW: Kada bi na godišnjicu osvajanja Everesta mogli izraziti neku želju, što biste poželjeli?

Messner: Mislim da je danas jednostavno prekasno. Mount Everest je u međuvremenu postao jedno banalno brdo. Ne vjerujem da bismo mu ikada više mogli vratiti ozračje koje je nekoć imao. Najbolji alpinisti današnjice ionako više uopće ne idu na najviše već na najteže vrhove – znači ne na one na visini od 8.000 već 7.000 ili 6.000. Njima je ovdje još sve otvoreno. No, naravno, šteta je da doista dobri alpinisti dobivaju malo mogućnosti za financiranje svojih ekspedicija, jer im s druge strane pažnju javnosti oduzimaju upravo turisti na Everestu.

Reinhold Messner iz južnog Tirola pisao je povijest alpinizma. Između 1970. i 1986. on se kao prvi čovjek uspio popesti na svih 14 vrhova na visini iznad 8.000 metara i to bez boce s kisikom. Danas ovaj 68-godišnjak živi u svojoj domovini u južnom Tirolu, piše knjige i bavi se sa svojih pet muzeja alpinizma.

Razgovor s Reinholdom Messnerom je vodio Stefan Nestler, sportski reporter Deutsche Wellea.