1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Mooreu Zlatna palma za "pranje" Busha

Dunja Dragojević24. svibnja 2004

Festival koji tradicionalno slavi igrani film i osobito neamerički film ove godine je završio u znaku iznenađenja i na neki način revolucije.

https://p.dw.com/p/9ZmS
Foto: AP

Ukupno 14 nagrada podijelio je cannski žiri na čelu s Quentinom Tarantinom, čak šest ih je otišlo u Aziju, tri francuska filma nagrađena su za glumačka ostvarenja, no ona glavna, Zlatna palma, otišla je preko Atlantika - u SAD.

S ponosom je tako Tarantino objavio odluku žirija da Zlatnu palmu na 57. Cannskom filmskom festivalu dodijeli Michaelu Mooru za njegov dokumentarni film ”Fahrenheit/9/11” koji demontira američkog predsjednika Georga W. Busha. U tom dvosatnom dokumentarcu Moore optužuje Busha juniora da je prevarom došao na vlast, da je traljavo obavljao svoje predsjedničke dužnosti te da su njegovi motivi za napad na Irak bili prvenstveno gospodarske prirode. Riječ je, dakle, o dokumentarnom filmu sa snažnom političkom porukom. No, iako se logički nameće zaključak da je cannski žiri upravo nju nagradio Zlatnom palmom, njegov predsjednik Tarantino tvrdi da politika nije prvi razlog zbog kojeg je Mooreov film nagrađen. Koji je glavni razlog, prišapnuo je laureatu na uho još na pozornici prilikom uručenja nagrade a kasnije i glasno na pressici:

”Svi smo se složili da je ‚Fahrenheit 9/11/’ bio najbolji film u natjecateljskoj konkurenciji a kako sam znao sam da će krenuti čitava ta priča o političnosti filma, htio sam da Michael Moore to zna i zato sam mu rekao dok sam s njim bio na pozornici: nisi dobio ovu nagradu zbog politike nego zato što je to bio najbolji film koji smo vidjeli."

To je potvrdila i američka glumica Kathleen Turner koja je također sjedila u žiriju:

"Mislimo da je ovaj film kategorija za sebe i to je nešto što svakako treba nagraditi."

Michael Moore, ako mu je vjerovati, nije ni sanjao da bi mogao dobiti nagradu u Cannesu:

”Ovo je festival koji ima desetljećima staru tradiciju slavljenja igranog filma, zato smo došli na njega apsolutno bez ikakvih očekivanja”.

S puno očekivanja došli su u Cannes neki drugi majstori filmske režije i otišli - praznih ruku. Wong Kar Wai, na primjer, na čiji se film ”2046” čekalo na Azurnoj obali dvije godine, Walter Salles s filmom ”Diarios de motocicleta” o Che Guevarinim mladim danima kojeg je Cannes u posljednji trenutak oteo Berlinalu te još jedan od favorita, Kusturica, koji je predstavio svoj novi film: ”Život je čudo”. Čast neameričkog filma ove godine je obranio južnokorejski film ”Old Boy” Parka Chana Woka koji je dobio drugu najvažniju nagradu, veliku nagradu žirija.

Na ove odluke nije bilo većih prigovora iako mediji nisu povjerovali Tarantinovim tvrdnjama o apolitičnosti izbora žirija. Koliko je sjaj ove Palme, međutim, doista povijesno zlatan, kako tvrde neki komentatori, pokazat će idući mjeseci i recepcija Mooreovog novog filma u Americi. O njegovom utjecaju na Amerikance i njihove glasove na predstojećim izborima u SAD-u, nagrađeni redatelj je rekao:

”Ako netko od tih ljudi izađe iz kina razmišljajući o temama koje ovaj film obrađuje, pod utjecajem priče i načina na koji sam je ispričao, bit će dobro. Ako netko od njih zbog njega odluči biti bolji građanin, još bolje. Ali budimo iskreni - a Amerikanci koji su ovdje znaju o čemu govorim - kad živite u zemlji u kojoj polovica stanovništva ne glasa, morate krenuti od vrlo skromnih očekivanja. No, možda će ovaj film ipak imati ogromni utjecaj, ja se nadam da hoće.”

Možda će tome doprinijeti i druga dva dokumentarca koja se trenutno uz veliku pompu počinju prikazivati u Americi - ”Controll Work” Amerikanke egipatskog porijekla Jehane Noujaim i "War Feels Like a War" španjolskog redatelja Estebana Uyare - oba o medijskoj manipulaciji u izvještavanju o ratu u Iraku.