„Moja teta je pušila pa je ipak doživjela stotu“

Procjenjuje se da bi se polovica oboljenja od raka mogla spriječiti kad bismo činili ono što je sigurno dobro za naše tijelo. Ali, u Njemačkoj još uvijek četvrtina odraslih puši, a prema Izvještaju savezne vlade o borbi protiv ovisnosti 9,5 milijuna građana prekomjerno pije alkohol. Oko 67 posto muškaraca i 53 posto žena su pretili. A i solariji su puni. Zašto?

Čovjekom ne upravlja razum nego osjećaji, kaže Franziska Geiser, voditeljica Klinike za psihosomatsku medicinu i psihoterapiju na Sveučilišnoj klinici u Bonnu. Mi reagiramo na svoje emocionalno pamćenje u kojem pohranjujemo i pozitivne i negativne osjećaje. „To je vrlo djelotvoran model. On nam omogućuje da u opasnim situacijama brzo donesemo odluku, a da ne zapošljavamo nadugo veliki mozak“, kaže Geiser. „Jer, evolucija je predvidjela da imamo dobra i loša iskustva i da ih pohranjujemo – a ne da u novinama čitamo o statistikama oboljenja od raka.“

Moć drugih

Brojni oblici lošeg ponašanja su jednostavno navika ili oponašanje. Ljudi se obično hrane onako kako je njihova majka kuhala kod kuće, kaže Elio Riboli, znanstvenik koji istražuje rak na Imperial Collegeu u Londonu. Djeca počnu pušiti jer su to vidjela od oca ili majke. Zato su prema statistikama djeca pušača sklonija pušenju nego djeca nepušača. „Ne poznajem nikoga tko je prvu cigaretu zapalio zato što je u njoj uživao – naprotiv, ona je odvratna“, kaže Gerd Gigerenzer, voditelj berlinskog Instituta Maxa Plancka za istraživanje obrazovanja. „Čovjek puši zato što drugi puše.“

Kod sunčanja je često kriva reakcija okoline, kažeJessica Hassel, viša liječnica u Nacionalnom centru za borbu protiv tumora iz Heidelberga. „Većina zna da je sunčanje štetno, pa ipak to čini. Jer, ako se vratiš s odmora i nisi pocrnio, onda će te pitati: Bio si na odmoru? To se uopće ne vidi.“

Primjer bivšeg kancelara Helmuta Schmidta

Ako ljudi čine nešto iako znaju da je to nezdravo, nastaje unutarnji konflikt, kaže psihologinja Geiser. „Takve konflikte nastojimo nekako riješiti.“ Jedna je mogućnost da informaciju da sunčanje izaziva rak jednostavno - zaboravimo. „Ili da si kažem, i Winston Churchill je pušio i nije se bavio sportom, ali je doživio visoku starost.“

Pogled u društvene mreže pokazuje da se ljudi često koriste takvim pojedinačnim primjerima za opravdavanje. „Moja teta je pušila i umrla je sa 106 godina od starosne iscrpljenost. To je samo izazivanje straha“, napisala je jedna čitateljica na Facebook-profilu DW-a, dodavši – ni manje ni više nego 45 uskličnika. Često se kao primjer uzima i bivšeg njemačkoga kancelara Helmuta Schmidta. On je strastveni pušač, a napunio je 95 godina.

Omiljen protuargument, bez obzira o kojoj se bolesti radi, je i tvrdnja da svatko mora umrijeti. „Život je uvijek opasan po život i najčešće završava smrću“, piše jedan korisnik na Facebooku. Za psihologinju Geiser je to tipičan primjer kako ljudi neugodne informacije nastoje oslabiti, „kako bi ih uskladili s onim što čine i kako bi se opet bolje osjećali“.

Problem statistika

Tko pojede otrovnu gljivu, umrijet će ako na vrijeme ne dobije pomoć. Nakon djela odmah slijedi posljedica. Ali, kod raka je to drukčije: mnoge stvari koje činimo samo povećavaju vjerojatnost da ćemo jednog dana dobiti rak. „Uvijek postoji nada da nećemo nužno oboljeti čak i ako pušimo i ako smo pretili“, kaže Rudolf Kaaks, znanstvenik u Njemačkom centru za istraživanje raka. „Ta nada nas navodi da ne mijenjamo odmah svoje ponašanje.“

Statistiku je često teško razumjeti. Čovjek zna da je vjerojatnost da prilikom bacanja kocke dobijemo neki broj jedna šestina. Ali, tko pet puta zaredom dobije isti broj, neće imati osjećaj da je to tako.

„Bojimo se krivih stvari“

Po mišljenju psihologa Gerda Gigerenzera za to nije kriva čovjekova psiha nego okolina. On misli da bi ljudi morali naučiti bolje procjenjivati stvari i njihove opasnosti. „Često se bojimo krivih stvari, onih koje nas vjerojatno neće ubiti“, kaže on. „Uzmimo kao primjer jednog njemačkog političara Zelenih koji strastveno puši, a boji se genetski modificiranoga kukuruza jer bi on mogao izazvati rak. Tu nešto nije u redu.“

Gigerenzer se zalaže za to da se već djecu poučava bolje procjenjivati rizik. „Kad bi se polovicu novca koji se danas ulaže u borbu protiv raka upotrijebilo za to da se mlade ljude prije puberteta učini kompetentnijima za procjenu rizika, više života bismo spasili od raka nego ako bismo isti taj novac uložili u razvoj sljedeće generacije lijeka protiv raka.“

Emocije u borbi protiv raka

Britanska organizacija Cancer Research UK bori se protiv raka i tako što ljude bolje informira o opasnostima od pušenja, alkohola, sunčanja i pretilosti. Referentica za zdravstvo Indrayani Ghangrekar kaže: „Ne želimo reći ljudima što moraju činiti. Mi želimo ponuditi informacije da oni mogu donijeti utemeljenu odluku o svom životu.“

Ali, ako se uzme u obzir ljudsku psihologiju, to bi mogao biti krivi put. Same informacije najčešće nisu dovoljne kako bi ljude potakle na promjenu ponašanja, kaže psihologinja Geiser: „Potrebni su i osjećaji.“ Tko zna da će se nakon bavljenja sportom bolje osjećati, lakše će obući trenirku.

U SAD-u je protuduhanski lobi temu pušenja emocionalizirao, kaže Gigerenzer: pušenje su prikazivali kao slabost. „To djeluje.“ A Elio Riboli se sjeća jedne naljepnice za auto koju je distribuiralo jedno australsko društvo za borbu protiv raka: „Poljubite nepušača i uživajte u razlici.“