Moja Europa: virus, priroda, povijest i mi

Sala je puna ove večeri. Tamo gdje je posljednjih mjeseci vladala praznina, sada su sva mjesta puna. U ponovno otvorenoj  Barcelonskoj operi je te večeri 3.000 mjesta bilo popunjeno. No na mjestima nisu sjedili ljubitelji opere u smokinzima i večernjim haljinama nego biljke lončanice. Njihovo biljno zelenilo stajalo je u snažnom kontrastu s crvenim plišanim stolicama i pozlaćenim lusterima.

Napokon! Situacija je doduše potpuno nadrealna ali ona koja je vladala posljednjih mjeseci je bila isto tako nestvarna. No koga se moglo pozvati na koncert toliko dugo dok još vlada strah od virusa? Biljke, naravno. One mogu slušati. Sjede mirno na svojim mjestima, ne kašljucaju, nije ih strah i zrače pozitivu.

Gudački kvartet svira Puccinijev Crisantemi, djelo koje je inspirirano prirodom, koje tematizira biljni svijet i koje se ovako vraća biljkama. Može li biti nečeg prirodnijeg? Na kraju koncerta četiri glazbenika ustaju i naklanjaju se zelenoj publici. Naklon je važan. Naklon pred jednom biljkom, kaktusom, aloom, filodendronom, pred onim što oko nas raste i daje nam kisik, nije ništa drugo doli tiha zahvalnost. 

Ovaj koncert se može shvatiti kao jedna ekscentrična gesta. No upravo se i radi o ovoj ekscentričnosti koja bi nas trebala istrgnuti iz ego-centričnosti i iz središta svijeta kojeg zauzimamo već čitavu vječnost. Nije slučajno da ova akcija nosi naziv "Koncert za biocen".

Korona tjera na šutnju

Prije nekog vremena sam u jednom od svojih romana napisao da bi čovjek na trenutak trebao zašutjeti, kako bi mogao osluhnuti ono što ostali pripovjedači kažu: životinje, biljke, jedan vilinski konjic, jedna školjka...Svi ti stvorovi su nakupili šutnje, no oni pričaju i priče, njihove potmule, potlačene priče se pretvaraju u svjetlucave minerale i mahovinu, alge, lišajeve, med...

Sada nas izvanredna situacija prisiljava na šutnju. Jedan prijatelj mi je ispričao kako još nikada prije nije tako doživio promjenu godišnjih doba. I ja sam po prvi put polako i koncentrirano promatrao kako lišće prekriva grane drveta ispred mog prozora, koliko nijansi ima boja zeleno i shvatio da je malo nepristojno i neprecizno za tu boju upotrebljavati jedan jedini pojam.

Od mog djetinjstva nisam tako jasno razaznavao pjev ptica. Čak sam počeo prepoznavati različite vrste ptica po glasanju.Jedna susjeda mi je ispričala kako je svog balkona mogla promatrati 19 različitih vrsta ptica. Nikad prije nismo razgovarali o pticama i drveću.

Pitam se kako bi naše priče zvučale kada bi ih pričale neke druge kreature. Ta neka drugačija perspektiva bi bila dobra vježba kad je empatija u pitanju. Zamislim si kako bi to zvučalo kada bi literarne klasike prepričavale životinje za životinje. Kako bi "Starac i more" zvučao iz perspektive ribe, točnije sabljarke. Njezina borba sa žilavim starcem i morem nije ništa manje dramatična nego borba starca i mora s njom.

Perspektiva ribe

U priči koju priča ribe je ona junakinja borbe na život i smrt: krvareća, načeta ali i otporna. Saslušati njezinu verziju priče, to bih nazvao novom empatijom. No glazba u koncertnoj dvorani punoj biljaka isto nije loš početak. Radi se o jednom posebnom poklonu. I kao uvijek kada je riječ o poklonima, su važne obje strane i ona koja poklanja i ona kojoj se poklanja. I biljke ali još više mi sami. 

Mi povratak prirodi doživljavamo na više načina. Jasnije čujemo ptice. No tjelesno osjećamo i pravednu osvetu životinja koje se u našim klaonicama ubija na traci, industrijski. Ako nam ne pođe za rukom razumjeti ovu metafizičku poruku, uslijedit će doslovna, fizička.Virus je konkretan i doslovan. Nije u prenesenom značenju. Tako to bude kada se ne razumiju metafizičke poruke.

Ako i dalje želimo živjeti naše živote, onda nam je potreba radikalna promjena perspektive. I to bi trebali naučiti od virusa. Mi svoju empatiju ne bismo smjeli širiti samo na osobe koje su nam bliske. Isto tako ne i na osobe koje su nam daleke, na osobe drugačije boje kože (kolikogod da je u godini 2020. to čudno spominjati) nego i na prirodu iz koje i mi sami dolazimo. To bi bila ekološka empatija.

Priroda se vratila. Iz onoga što smo vidjeli posljednjih tjedana bi trebali naučiti i da se prošlost vraća. Potisnuta, neizgovorena obično dolazi nakon velikog potopa. Mi bismo trebali pronaći načina kako komunicirati s oboje: i s prirodom i s poviješću. Svi odloženi razgovori se jednog dana vraćaju. I danas je došao taj dan.

Georgi Gospodinov (rođen 1968) je najprevođeniji suvremeni bugarski pisac. Njegovi romani "Prirodni roman" i "Fizika sjete", kao i njegove zbirke pjesama i kazališni komadi su prevedeni na 25 jezika. Gospodinov je, između ostalog, dobitnik srednjoeuropske književne nagrada Angelus (2019.) i književne nagrade Jan Michalski. Trenutno je gost docent na Berlinskom znanstvenom kolegu.