Moja Europa: Tamo gdje prošlost stoji na putu budućnosti

Splitska zračna luka. Hrvatski vozač koji bi me trebao prevesti u hotel, otvorio je najprije suvozačka vrata i prvi ušao kroz njih. „Moja vrata ne rade", rekao je, i ja sam tada vidjela da su njegova neispravna vrata obložena plastičnom folijom. „We are trying to survive", bile su njegove prve riječi kada smo krenuli. S moje strane se smiješila Heidi Klum s reklamnim sloganom „Let`s make wow!" Ali, u tom trenutku mi je Njemačka izgledala vrlo daleko, kao neki drugi planet kojeg je život mazio.

Ja sam u Hrvatskoj, članici EU-a, s ljudima bez nade, u mislima rastrzanim zbog najveće greške koju su učinili u životu, naime, „da ne odu u inozemstvo", kako je to rekao moj vozač.

„Ali, Split je lijep, sunce, more, puni kafići, riva, što čovjek još da poželi", rekla sam. „Jobs, jobs...", ponavljao je vozač, a ja sam razumjela da sunce juga više grije srca turista nego domaćeg stanovništva.

„A odnosi Hrvatske sa susjedima, što mislite o tomu", pitam. Vozač odmahuje glavom i odgovara: „Političari nisu zainteresirani za poboljšanje situacije... Oni pričaju loše o drugima, to su malo Srbi, malo Bosanci, a onda druga strana uzvrati udarac, i tako to ide dalje."

U Splitu sudjelujem na međunarodnom festivalu književnosti „Poligon". Moj vozač bi snagom svog realizma sigurno otpuhnuo dobro promišljene rečenice različitih autora iz čitave Europe, u večernjim diskusijama. No, ostavio me je ispred hotela i odvezao se dalje, a ja sam ostala sama sa svojim ljušturama riječi.

Rat, turisti i rane

Iz Splita se vozimo dalje za Mostar. S približavanjem tom gradu u meni je rastao osjećaj nekakve krivice. Jer,  meni je išlo bolje dok su tamo nekada mrtvi ležali na ulicama, kada je uništen čuveni most i kada su građani koji su imali snove, baš kao i ja, vidjeli kako su oni uništeni. U jednoj maloj ulici su nanizani grobovi mladih muškaraca. Oni su ubijeni 1992., u godini kada sam ja počela studirati. Kako bi moj život izgledao da sam rođena u Mostaru?

Rat je odavno prošao, grad je obnovljen, turisti šetaju po Starom mostu. Svuda bljeskaju blicevi – zgrade uništene u ratu su omiljeni foto-motiv. Izgleda da se od rata može napraviti turistička atrakcija.

Ali ne i od rana. U vrevi turista one ne upadaju u oči, ali su tu i žive nekim svojim životom. Neke su možda zacijeljene, neke su u ime budućnosti zapečaćene, a neke se i njeguju, da nikad ne prestanu boljeti, kako bi u pamćenju stalno postojao neprijatelj s druge strane.

Instrumentalizacija ranjivosti

Mostar je grad podijeljen između Bošnjaka i Hrvata. Ratna trauma – vječno aktualna. Konkurencija među žrtvama. „Živimo u atmosferi žaljenja i sažaljenja, jedna je žrtva veća od druge. Postoji čak i komercijalizacija patnji", kaže Mirko Božić. Pisac iz Mostara.

Balkan ostaje ranjiv, i to je ratna trauma. Teškoće se javljaju kada se ta ranjivost instrumentalizira i tako sprječava nastup budućnosti, kao u podijeljenom Mostaru. Jer, na Balkanu su svi nekako ranjivi, i brzo postaju ranjivi. Moja strana je uvijek žrtva, počinitelji su uvijek drugi. Tako reducirana, prošlost postaje prepreka za budućnost, i u Mostaru sam se morala zapitati: Balkane moj, kada će nastupiti tvoja budućnost?

Na aerodrom me je odvezao jedan mladi musliman iz Mostara, koji nema nijednog hrvatskog prijatelja.

Lindita Arapi je albanska književnica koja živi u Njemačkoj. Objavila je nekoliko zbirki poezije i eseja, kao i jedan roman. Novinarka je u albanskoj redakciji DW-a.