Moja Europa: Svaki Orban ima svog oligarha

Stotine tisuća ljudi već tjednima u Češkoj prosvjeduju protiv premijera Andreja Babiša. On je ujedno jedan od najbogatijih ljudi u zemlji. Kako se obogatio? Još u komunističkom sistemu je kao član Partije bio direktor u čehoslovačkoj državnoj firmi Petrimeks, zaduženoj za trgovinu s inozemstvom.

Na njegov savjet je Petrimeks osnovao drugu firmu, Agrofert, koju su onda preuzeli opskurni švicarski investitori – stari školski prijatelji, kako kaže Babiš.

No ubrzo je on osobno postao jedini vlasnik. Kupovao je medijske kuće. I ušao u politiku.

Od lipnja se njime bavi državno odvjetništvo koje sumnja da je Babiš varao na porezu i kod subvencija i da je protupravno koristio fondove EU-a kao ministar financija i premijer.

Babiš je otjelovljenje načina na koji se na istoku Europe i na Balkanu vodi politika. Novac je moć – tko ima novac hoće moć, a tko ima moć zna da je za njeno održanje potreban novac. Recimo da bi se kupile novine ili televizije.

Nakon pada Željezne zavjese su to prvi odlično shvatili presvučeni komunisti. Iz državne i partijske imovine je mračnim putevima nastala privatna, novi bogataši bili su stari komunisti koji su koristili novac kako bi – sad kao socijaldemokrati – godinama ostajali na vlasti, kao u Rumunjskoj ili Bugarskoj.

Stranke koje su došle poslije i definiraju se kao građanske i konzervativne – recimo Fides mađarskog premijera Viktora Orbana – brzo su shvatile u kojem grmu leži zec. Stvorile su vlastite tajkune jer su davale državne tendere sljedbenicima, a sve začinjeno fondovima EU-a.

Sve je dobro dok zna gdje mu je mjesto

U Mađarskoj imamo bizarnog oligarha Lörinca Mészárosa kojeg narod zove „nacionalni instalater plina". Ranije je imao malenu firmu koja je uvodila plinske instalacije. Lörinc Mészáros je stari Orbanov prijatelj. Danas je, slično kao Babiš, drugi najbogatiji čovjek u zemlji.

Postoji jedna razlika: češki premijer vlada, a Mészáros nema moć i zna gdje mu je mjesto koje može zahvaliti samo Orbanu. Orban ne trpi kada profiteri njegove vladavine imaju političke težnje. Njegov drugi prijatelj iz mladosti Lajos Simiscska je jednom probao – bio je blagajnik stranke dok se nije zavadio s Orbanom. Sada ga nema nigdje.

Ali ipak kod nas u Mađarskoj oligarsi ne određuju politiku nego politika određuje oligarhe.

Jedan od korijena oligarhijskog zla su takozvani kohezijski fondovi EU-a. Osnovna ideja Bruxellesa je da se pomoću njih ekonomska razina siromašnijih zemalja EU-a približi bogatijim. Time bi se, kako se vjerovalo, jačale i vrijednosti: demokracija, slobodno tržišno gospodarstvo, pravna država.

Kada se baci podrobniji pogled na istočne članice EU-a vidi se da pozamašne svote iz tih fondova odlaze u infrastrukturu, a da tamo tendere dobivaju zapadnoeuropski veliki koncerni koji imaju znanje i kapacitet da pobijede na natječajima. Dakle, to su barem dijelom novci poslani na istok koji se kao bumerang vraćaju na zapad.

Neka Bruxelles zavori blagajnu

Utoliko je izbijanje oligarhijske pošasti u bivšim komunističkim zemljama djelomično pokušaj da se europski novci zadrže u zemlji. U Mađarskoj su ciljano uzdizani lojalni biznismeni koji su dobivali nerazmjerno velike poslove.

Orban to zove „neomerkantilizmom", pozivajući se na ekonomsku fazu Europe kada se domaća privreda štitila visokim carinskim barijerama. Dakle radi se, ako hoćete, o nekoj vrsti „patriotske korupcije".

Meni se ne sviđa kada je energija onih koji donose odluke sasvim usmjerena na privlačenje subvencija - ne vjerujem da to na dugi rok doprinosi izgradnji konkurentne privrede.

Izgleda da je i EU shvatio da ta stvar s fondovima koji se onda pretaču u demokratske vrijednosti ne funkcionira. U slijedećem proračunu EU-a bi trebalo biti predviđeno da se više ne podržavaju najsiromašnije zemlje nego one koje nastupaju politički korektno, recimo tako što primaju izbjeglice.

Najbolje bi bilo da se iz blagajne EU-a sasvim prestanu dijeliti takva sredstva. Ona su ionako način da Bruxelles postane važniji nego je potrebno.

Mi u srednjoj i istočnoj Europi smo se skoro priključili Zapadu, doduše i zahvaljujući tom novcu. Ali došlo je vrijeme da se ta pupčana vrpca presječe. I da se razvije poduzetnička kultura koja nagrađuje inovacije i hrabrost, a ne pohlepu za moći  i političku lojalnost.

*Boris Kálnoky (1961.) kao dopisnik iz Mađarske izvještava za njemački dnevni list Die Welt i druge medije na njemačkom jeziku. Napisao je knjigu „Zemlja predaka" (2011.) u kojoj je na tragu svojih predaka, među kojima je i austrougarski ministar vanjskih poslova Gustav Kálnoky.