Moja Europa: Razočarenje revolucijom iz 1989.

Poslije 30 godina mnogi ljudi kao da su razočarani takozvanim "baršunastim revolucijama" na istoku Europe. Doduše, kupovna moć se poslije početnog pada od 40 posto u većini tih zemalja udvostručila, a u Poljskoj čak utrostručila. Za lijevo orijentirane građane transformacijski proces je otišao predaleko, uništivši pored diktature i jednakost, moral i samu državu. Za one koji su desno od centra taj proces nije bio ništa drugo nego zamazivanje očiju koje su proveli bivši komunisti, kako bi samo transformirali političku moć u ekonomska dobra. Opće nezadovoljstvo je novim populistima u postsocijalističkim društvima omogućilo da osvoje vlast na temelju odbijanja europskih vrijednosti i da tako postanu izazov za liberalnu demokraciju. Oni prakticiraju metode slične onima koje primjenjuje mafija i koketiraju s religioznim fundamentalizmom. Mnogi od njih danas žale nekada slavljeno istočno proširenje EU-a.

Postoje različiti razlozi za to nelogično negativno vrednovanje procesa koji je predstavljao povijesni uspjeh. Za jedne je to bila rastuća nejednakost koja obično prati ekonomski rast. Ili nova vidljivost i mjerljivost nejednakosti koja je ranije bila iza skrivenih privilegija i statusa. Drugi su se osjećali nesigurno poslije naglog otvaranja svojih zemalja za međunarodnu konkurenciju. Ili su ozlojeđeni jer magla globalizacije prekriva njihovu blistavu nacionalnu državu. Pojedini promatrači su primijetili da se iza mobilizacije protiv doseljenika krije strah od odlaska u emigraciju. Nakon pada Željezne zavjese najaktivniji dio stanovništa napušta zemlje, do 20 posto stanovništa odlazi u inozemstvo u zemljama poput Bugarske i Latvije.

Politička diktatura, socioekonomska anarhija

Opće nezadovoljstvo bi moglo počivati na općem nesporazumu glede komunističke vladavine. Ona je zamišljena kao sustav potpune kontrole, što je implicitno sadržano u riječi "totalitarizam". A u suštini su diktatorske metode bile kompenzacija za totalni kaos koji je vladao ispod ideološke površine. Politička diktatura je zamišljena kao protuteža socioekonomskoj anarhiji. Tko je zaboravio kako je neefikasan bio taj sustav, trebao bi pogledati seriju "Černobil" na kanalu HBO. Tamo se jasno vidi da usred stravične nuklearne katastrofe nema nikoga tko bi preuzeo odgovornost i intervenirao. To nije rezultat psiholoških karakteristika pojedinaca već strukturne greške u sustavu. Pošto je ukinuto privatno vlasništvo, a izbor rukovodećeg kadra po legitimnim kriterijima obustavljen, društvom se faktički nije moglo vladati. Zamislite modernu ekonomiju koja ljude koji ne obave posao šalje u zatvor zbog "sabotaže" koja je prilikom žetve ovisna o dobrovoljnom radu studenata i koja u mirnodopskim uvjetima mora žrtvovati ljude da bi popravila elektranu.

Zvuči paradoksalno, ali u izvjesnom smislu su komunistička društva bila slobodnija od zapadnih. Radnik je bio slobodan krasti iz tvornice, šef zaposliti svog rođaka. Suradnici su bili slobodni da se osvećuju kolegi tako što će ga prijaviti vlastima. Kako je bilo moguće preživjeti u takvom sustavu? Čovjek se prilagođavao, velikom kaosu je suprotstavljao mali, privatni kaos. Omiljena poslovica je bila: "Ja se pravim da radim, a vi se pravite da mi plaćate".

"Ti komunisti u Bruxellesu"

Promotrimo "baršunaste revolucije" na temelju tih karakteristika komunističkog sistema koji je bio kaotičan, voluntaristički, kojim je bilo nemoguće upravljati. One su bile motivirane strasnom željom za slobodom, a pokazale su se kao put u bolju kontrolu društva. Taj paradoks je Hegel nazvao "lukavstvom uma". Zamislite da je nekto rekao radnicima brodogradilišta u Gdanjsku da će njihovo brodogradilište poslije pada komunizma biti privatizirano i da će 90 posto njih ostati bez posla. Na koncu je ipak bolje dati prednost životu u uređenom društvu – i život tih radnika je danas generalno bolji. Unatoč tome, revolucionarni zanos bi bio zasjenjen razočarenjem da su znali za sve posljedice koje donosi revolucija.

Bez obzira na to je li ih se smatra dobrima ili lošima, obično su autoritarne vlade te koje silom uvode red u društvo. Tako je bilo, na primjer, u Singapuru ili u slučaju odvratne vojne hunte u Čileu. Možda se netko u Bugarskoj sjeća teksta koji je napisao disident i prvi demokratski predsjednik Bugarske Želju Želev, a u kojemu je rekao da je Europska unija preuzela ulogu "vojne diktature" koja omogućava miran transformacijski proces u Istočnoj Evropi. Ne znam koliko bi ozbiljno trebalo shvatiti tu ideju, ali nam ona barem prenosi utisak koliko je ambivalentno naše držanje spram Europske unije koja nam je doduše obećala slobodu, ali je na duži rok uvela pravila. Na istoku Europe se često čuje "ti komunisti u Bruxellesu".

Da, oslobođenje se zamišlja kao brži i neopozivi događaj, potaknut snovima i strašću. Ali normalizacija društva nakon komunističke zbrke mogla je biti samo spora, dosadna i naporna.

Ivajlo Dičev je profesor kulturne antropologije na Sveučilištu u Sofiji. Predavao je i na stranim sveučilištima, između ostalog u Njemačkoj, Francuskoj i Sjedinjenim Američkim Državama.