Moja Europa: Moramo ostati budni!

2016. je jedan čovjek ispunjen mržnjom i retorikom sedmogodišnjeg prkosnog balavca izabran za predsjednika SAD, stari, frustrirani Britanci su odlučili napustiti EU jer su mladi Britanci zaljubljeni u Europu radije ostali kod kuće nego što su izašli na referendum, a sa Princem je umrla najveća pop-legenda osamdesetih.

Američki komičar John Oliver je 2016. digao u zrak uz prigodne zvuke himne Europe. Radost i božje iskre. Ljudi u cijelom svijetu su pokazali srednji prst i od srca rekli „Fuck you 2016".

2016. će ući u povijest kao godina u kojoj je takozvani zapadni svijet sam sebe i bez neke potrebe zabio u zid.

I to ne zbog ekonomske krize kao što je bila 1929. nego zato jer su se mnogi ljudi odlučili za nacionalističku zatucanost umjesto za društva otvorena svijetu. Ne zato jer im je loše, nego jednostavno jer ih je veselilo pasti na zemlju.

2017. nije bila bolja – ali smo se pomirili sa mnogo toga

Pogled na 2017. ne izaziva više tako snažne osjećaje. Ne zato jer je postalo bolje, nego zato jer smo se pomirili s tim da taj takozvani zapadni svijet i u slijedećim godinama neće postati bolje mjesto i što već možemo biti sretni ako uspijemo zadržati i postojeći status quo.

Godina 2017. je prošla slično godinama 1790., 1915. i 1969. To su bile godine nakon Velikog praska. Pritom je i 2017. žestoko praskalo.

Prvi mjeseci Trumpovog predsjedništva su još djelovali kao šala. Mnoge svoje nakane nije mogao provesti jer su ga blokirali savjesni suci ili Kongres. Ali najkasnije kada je 32-godišnju prosvjednicu Heather Hayer 12. kolovoza u Charlotteswilleu pregazio jedan ekstremni desničar, sa šalom je bilo gotovo. 45. predsjednik SAD nije uspio osuditi jedno ubojstvo jer mu je bio  važniji pljesak i podrška neonacista.

U Njemačkoj je 2017. jedna desnopopulistička stranka postala treća po snazi stranka u Bundestagu, stranka koja podnosi neonaciste u svojim redovima. Zaklada Amadeu-Antonio i organizacija ProAsyl su evidentirale preko 1.700 kaznenih djela protiv izbjeglica. To je više od četiri na dan.

Na Balkanu slave osuđene ratne zločince

U Austriji je osoba sa neonacističkom prošlošću čak izabrana za vicekancelara Republike. Godine 2000. je već i sudjelovanje desnopopulističke FPÖ u vladi dovelo do sankcija EU protiv Austrije. 2017. iz glavnih gradova Europe se čuju samo čestitke. A kancelar je 31-godišnjak koji nikada nije završio fakultet i čiji se čitav izborni program sastoji u zatvaranju Balkanske rute.

Na Balkanu se osuđeni ratni zločinci slave, prije svega Slobodan Praljak koji je nakon izricanja presude javno izvršio samoubojstvo. Čak i predsjednica i premijer europske članice Hrvatske su kritizirali Haški sud za ratne zločine i smatraju nepravednima presude nad onima koji su odgovorni za ubijanje i progone.

U Češkoj je desnopopulistički kritičar Europe Andrej Babiš izabran za premijera i sad je upućen na glasove ekstremne desnice i komunista da bi uopće mogao vladati.

Poljska i Rumunjska pripremaju provedbu spornih reformi pravosuđa. U Poljskoj su povrede „europskih vrijednosti" toliko teške da je prvi put aktiviran član 7. koji može dovesti do uskraćivanja prava glasa Poljskoj.

Europa klizi udesno

Mađarska vlada je odavno bacila u smeće ideje liberalnih europskih vrijednosti, ali za razliku od Poljske nije kažnjena jer stranka Viktora Orbana u Europskoj narodnoj stranci (EVP) pripada istom klubu zastupnika u kojem su i njemački demokršćani i austrijski ÖVP koje je štite.

I dok kontinent i klizi sve više prema desno, 2017. se u Sredozemnom moru utopilo više od 3.100 ljudi na bijegu u Europu.

Mnogi koji su koncem 2016. još bili bijesni, danas su samo još umorni. Barem oni kojima je još stalo do otvorenog društva. Navikli smo se na to da se osnovna prava manjina dovode u pitanje. Navikli smo se na svakodnevnu mržnju na ulicama, u parlamentima i u socijalnim mrežama. Navikli smo se na Backlash. Navikli smo se na to da u parlamentima ponovo sjedi manje žena.

Često je „strah" puki rasizam

Gajimo bojazni o kojima razgovaramo, ali koje su jedva ikad tema političkih emisija i razgovora. Bojimo se da će nam opet biti oduzete naše drage slobode i prava. Bojimo se da će opet postati normalno da stradaju najslabiji u društvu. Bojimo se socijalnog pada. Ali o tim bojaznima se ne čuje u medijima. Stalno se govori samo o „strahu“ od izbjeglica i terora. A često to nije nikakav „strah“ od izbjeglica nego običan rasizam.

Mnogim „kritičarima davanja azila" je svejedno ako bogataši varaju državu za milijarde eura i kriju svoj novac u porezne oaze. Samo nekoliko dana nakon objavljivanja Panamskih dokumenata jedva da ih je još itko spominjao. „Kritičarima davanja azila“ je mnogo veći problem što bi im izbjeglice oteti sve što imaju kao što će to u Austriji uskoro postati praksa.

2017. je godina u kojoj su mnogi ljudi postali umorni, iako moramo ostati budni. Moramo ostati budni barem da bi obranili status quo od Backlash-a.

2017. smo bili pošteđeni najgoreg

Ali na kraju godine ne treba turati glavu u pijesak. Ipak smo 2017. bili pošteđeni najgoreg. Desnokstremna Marine Le Pen je uvjerljivo izgubila na predsjedničkim izborima u Francuskoj i neće – bar za sada – uništiti EU.

Finska, Malta i Njemačka su uvele „brak za sve“, a u Austriji su suci natjerale vladu da uskoro učini isto. Zahvaljujući kampanji #metoo su i muškarci na visokim pozicijama morali da se povuku sa funkcija nakon što su raskrinkani.

Još nije ništa izgubljeno. 2018. bi mogla ući u povijest kao godina u kojoj su se građani suprotstavili skretanju udesno i Backlash-u.

Krsto Lazarević je rođen u Bosni i Hercegovini i kao dijete je pobjegao Njemačku. Danas živi u Berlinu, radi kao novinar i publicist i piše za različite medije na njemačkom.