Mi smo Europa, a i Europa je "great"

Ne znam kako Europljani dolaze na ideju da bi se trebali orijentirati prema Trumpu. Kako u dobru tako i u zlu. Fanovi SPD-ovog kandidata za kancelara Martina Schulza doista nose transparente na kojima piše #MEGA, odnosno Make Europe Great Again. Ne samo da time iskazuju kako cijene Trumpovu vrlo kritiziranu izbornu kampanju, nego se time još i rugaju Obamine izborne plakate na kojima je stajalo HOPE (nada). Demonstrira se vlastita bezidejnost - kao da bi se na sve što dolazi iz SAD-a moglo primijeniti postupak "Copy-Paste".

Meni se ne može predbaciti da sam nastrojena antiamerički, iako Sjedinjene Američke Države često i rado kritiziram: efekte izopačenog kapitalizma, američki odnos prema vremenu koji od svake sekunde želi stvoriti korisnu sekundu, vojsku nazovi novih zvijezda ispranih mozgova koje jednu minutu koju se pojavljuju u nekom talent showu smatraju Američkim snom, sve to. A ipak mnogi meni najvažniji ljudi, umjetnici, mislioci dolaze iz SAD-a. Ili se nalaze u SAD-u, jer se njihov rad tamo na odgovarajući način cijeni. Da, poznajem Amerikance koji su itekako sposobni odmah pronaći npr. Rumunjsku na karti. Ili recimo Italiju.   

Bolesno uspoređivanje sa SAD-om

Već mjesecima živcira bolesno uspoređivanje s Amerikom od kojega su oboljeli njemački mediji, političari i intelektualci. Tako je odjednom dosad najneuspješniji predsjednik SAD-a najveća opasnost za zapadno društvo vrijednosti. Europa velikim dijelom maše glavom zbog Trumpa. Za mnoge, prije svega žitelje istočne Europe, Trump je utjelovljena potvrda kako ipak postoji ignorantni "Amerikanac" koji misli da vlada svijetom i da zbog toga  ne mora ništa znati. Njemački ministar financija Wolgang Schäuble na kraju vadi ultimativno oružje i uspoređuje socijaldemokratskog kandidata Schulza s Trumpom. No, nije svaki muškarac koji djeluje narcisoidno odmah poput Trumpa. Istina, Schulz bi se trebao braniti protiv Trump-Obama-Schulz-plakata svojih fanova.

Vrijeme je da se taj konstantni mehanizam usporedbe s SAD-om malo smiri. U Njemačkoj su ove godine parlamentarni izbori s Merkel i Schulzom na čelu kampanja svoje dvoje iskusnih i punokrvnih političara. Tu je još i Frank-Walter Steinmeier, novi predsjednik Njemačke. Manje političkog ozračja á la Trump vjerojatno nije moguće. A ako je informativnim programima potrebna Frauke Petry iz desno-populističke  Alternative za Njemačku kako bi si objasnili pobjedu Donalda Trumpa, onda ni oni nisu naučili kako stvarno funkcionira usporedba. Kao da bi Frauke Petry imala bilo što supstancijalno reći o SAD-u i kao da bi imala i najmanji uvid u glave Amerikanaca - iz svog saskog pokrajinskog parlamenta, odakle već godinama više ili manje šalje iste poruke, može jedino drugima koji još nikad nisu bili u SAD-u ili koji nemaju kablovsku televiziju govoriti nešto o SAD-u.

Podjela ljudi sa i bez migracijske pozadine

Najnoviji refren velikog medijskog zbora transatlantske usporedbe su analize o podjeli društva. Misli li se tu na onaj politički nezainteresirani dio društva koji već desetljećima uopće više ne izlazi na izbore? Ili na milijune useljenika koji nemaju biračko pravo? Misli li se tu na na devet milijuna Nijemaca koji su se dobrovoljno angažirali za izbjeglice i koji sada moraju gledati kako politika dopušta da im smjernice određuju građani bijesni na politiku Angele Merkel? U SAD-u su uvijek na vlasti bile dvije stranke koje su,svaka na svoj način, bile prije svega patriotske. U Njemačkoj je uvijek bilo samo domoljuba koji su sami sebe godinama zavaravali tvrdeći kako ovdje nema domoljuba. U njemačkom Bundestagu već odavno sjede zastupnici iz više od dvije stranke, a trenutačno još jedna stranka nastoji ući u Bundestag.

U izbornoj 2017. godini mnogi sada žele Njemačku uspoređivati s SAD-om: podjela! Svugdje slušam o podjeli društva! Ne razumijem. Ono što se aktualno spominje kao podjela je kraj CDU-a (demokršćani) onakvog kakvog smo ga znali, naime stranku koja dijeli. CDU je desetljećima gotovo dvadeset milijuna stranaca i građana s migracijskom pozadinom dijelio od onih bez te pozadine. CDU si, s obzirom na demografske probleme zemlje i brojnih naturaliziranih građana, ne može više priuštiti svoju staru anti-migracijsku politiku à la Kohl. Tako su odjednom stari birači s desnog ruba ispali iz CDU-a i radije su se politički udomili u redovima AfD-a. 80 posto njemačkih birača, međutim, ne bira krajnji desni spektar. To u 21. stoljeću važi i onda kad se bira CDU. Je li to više podjele nego ranije?

Europa ipak nije pred podjelom?

Europa se ne mora dati učiniti "Great", odnosno velikom od jednog megalomana ili megalomanke. Mnogi Europljani kad vide Trumpa pomisle: mi se ipak tako ne moramo sramotiti u svijetu. Europa također vidi da se institucije SAD-a i mediji mogu oduprijeti jednom autoritarnom vladaru. Oduprijeti se, na to će i Europa sada biti prisiljena. Sada svatko vidi samo podjelu. Ali moglo bi i biti da će se slogan "America First" pobrinuti za to da, kako su to nizozemski komičari prvi poručili (#everysecondcounts), da Europa barem postane "Second". Svakoj zemlji pojedinačno to neće poći za rukom. Možda Europa ipak nije pred podjelom. Europa će se morati uvjeriti u to tko i što je Europa doista, umjesto da s Trumpovim ispraznim izbornim frazama sanja o veličini. Mi smo kao Europa dorasli partneri za pregovore. Pojedinačno kao Njemačka, Slovenija, Španjolska, Rumunjska, Poljska...baš i ne. Ako Europa ima imalo pameti, onda će se sada jače usmjeriti na ono što joj je zajedničko, nego na različitosti. A kako ja nisam oboljela od "bolesti uspoređivanja", svakako smatram da Europa ima dovoljno mozga kako bi to i ostvarila.  

Jagoda Marinić je njemačko-hrvatska spisateljica, autorica kazališnih predstava i novinarka. Rođena je u Weiblingenu u obitelji hrvatskih iseljenika a trenutno živi u Heidelbergu. U posljednjem romanu „Made in Germany – što je njemačko u Njemačkoj" Marinić se suočava s problematikom identiteta Njemačke kao useljeničke zemlje.